Često se i nesvjesno opravdavamo sami sebi. Drugima ćemo lako pojasniti svoje postupke ako ih prije toga sebi samima pametno obrazložimo. To je kušnja savjesti, to je razgovor s Božjim glasom u nama kada se Bog ne želi umiješati jer nas je stvorio slobodne, sa slobodnom voljom. To su oni momenti kada zaista razgovaramo sami sa sobom. Izgleda da na taj način provodimo veći dio samoće kada ne spavamo i ako samoću moramo podnašati više nego što možemo izdržati, a ne možemo je izdržati jer se ne uspijevamo sami sebi dovoljno opravdati.
Ispit savjesti, odnosno sakrament ispovijedi najviše radi na tim problemima. Kada čovjek ide na ispovijed, nastoji se pripremiti, to više i bolje što je sigurniji vjernik. Načešće ne znamo koji su nam grijesi i što jest, a što nije grijeh. Znamo da je već krajnje vrijeme za ispovijed, a ne znamo niti jedan smrtni grijeh.
Tada je dobro sastaviti svoju ispovijed i naučiti je napamet ukratko. Kada točno znamo tijek ispovijedi, već smo saznali odgovor na svoja pitanja i sumnje jer nas savjest dovodi do ispravnoga oblikovanja naših pitanja. Ako ne idemo na ispovijed i ne naučimo svoja pitanja, nećemo nikada naići na odgovore nego ćemo otići na spavanje ili potražiti bilo kakvo društvo, prošetati sa svojim ljubimcem, možda ispiti neko piće ili sredstvo protiv glavobolje, tjeskobe, depresije ili sredstvo za spavanje; u svakom slučaju, sami nećemo dugo ostati, a pitanja nećemo uspješno oblikovati.
Postoji mogućnost da ćemo pokušati razgovarati s nekom povjerljivom osobom, ali to nije isto što i razgovor sa samim sobom jer nismo tako otvoreni i iskreni, a drugi nas i tako neće obijediti da smo možda jako pogriješili nego će nas još i braniti pred nama samima i tješiti jer na taj način opravdavaju sebe i sklanjaju se od prijetnje da će se morati u samoći suočiti i sami sa svojim pitanjima, jednako kao i mi. 08.05.2014. 09:52
Nema komentara:
Objavi komentar