srijeda, 11. lipnja 2014.

Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,
to mi netko znanu melodiju svira.
Čujem nekog lepetanja prizvuk,
kao da se stari labud negdje skriva.

Daleko je od svoje labudice
i od mrzla jezera našao je zaton.
Nigdje nema neke druge ptice,
ali stari labud nije ovdje zato

da bismo se možda mi pronašli.
Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.
Ne znam kako mi smo ovdje zašli,
možda čuje labud istu melodiju...

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,
to bi bilo nešto vrlo jasno
za naša stara srca, jako bi odjeknulo
i pjevanja bi bilo krasnog.

Kao da umirila se ptica lijepa,
a ja sjedim tiho pokraj nje.
Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa
od vatrene nebeske najezde

u kojoj snivam krvcu rumenu
što po mojem licu ljepljivo se slijeva
i po mome čamcu gumenu.
To u šipražju se labud preodijeva

pa će krenuti u svitanja nebeska.
Sve je bliži onaj zvuk i melodija,
krv po meni sva se bljeska,
vatreni se labud uz mene povija.
 08.10.2013. 21:02


Nema komentara:

Objavi komentar