Rijetko kada ne osjećam se loše
pa ni ovoga tenutka nisam ona prava.
Makar blago zrake sunca me tetoše,
ja i dalje nisam sposobna i zdrava.
U mome opisu je pogibanje često,
satjeraše mene prema beživotnim pašnjacima
pa od Duha napajam se vješto,
a sve je počelo već davno, onim zamašnjacima
koje su pokrenuli ideolozi,
vodeći sa sobom bogataše
jer ovi opstaju na podlozi
koja jedina im paše.
Prvo me proglasiše nesamostalnom
pa se onda predomisliše zbog Duha
i sada otimaju na pašnjaku kalnom
zrna djeteline i konzerve protuha
ne bi li i oni opet obogatili si ideale.
Ne vjeruju da tu nema ništa,
ništa što bi moje ruke načiniti znale,
a ne vrijedi voda im iz Pojilišta.
Ginem vrlo rado, ali to nekako ne ide;
agoniju mi pojačavaju strahovitim strpljenjem
kojim kane dočekati da me plodnu vide
ili potučenu, ranjenu dugoročnim trovanjem i trpljenjem.
Ne znaju da već sam otrovana,
moje rane više nisu niti prokrvljene
već ja hodim svuda razrovana,
gutam slinu iznad pogače razmrvljene.
Posljednjim mi trzajima svijesti
besmislenost prolazi njihovih motiva:
korisno je ne dati mi jesti,
a očekivati da s mene spadne lova živa.
Dokaz to je velikoga bezumlja,
a kada te takav dohvati, nema ti izlaza,
čak niti u okvirima toga jednoumlja.
Nadaju se da ćeš doživjeti sraza,
Kakvi diletanti!
Da ćeš počiniti krimen,
očekuju militanti
i bilježe tvoje ime.
Posljednjih mjeseci osjećam se loše
jer me svi ti sotonisti pritišću i pljuju
pa se pitam odakle mi snagu troše,
što to imam ili jesam da me kljuju.
Nisam znala da sam tako važna,
da sam umišljena žrtva strašne urote,
da sam uistinu tako snažna
da i ovu moju paranoju ganjaju i krote.
Da ja nisam uspomena davna
moga Boga koji me je rodio za proslavljenje,
bila ja bih neka zabluda pravna
ili opkoljena zvijer koja moli izbavljenje.
Nismo znali, zašto nisi ništa rekla,
pitat će me dobri, dragi ljudi.
Reći ću im samo da sam mudrost stekla
dok su oni pravili se ludi.
12.05.2014. 10:17
Nema komentara:
Objavi komentar