Pamtim te, kao danas da su naši dani
vječnom pjesmom, notama označeni
kao valovi premaleni, uzburkani,
sretnom zvijezdom od svijeta otkačeni
od kojih sam zadobila naslijeđe
i palicu što je neprekidno nosim.
Nikada još nisam prevarila pređe,
nisam niti ukrala, niti prosim.
Da sam sretna, pričam ti utjehom,
o tome i jeste čitava balada.
Naučila sam dobro nositi se grijehom,
moje srce tvoje otkucaje sklada.
Donijet ću ti uspomene da te krase
iako znam već sasvim sigurno
da si negdje daleko i moliš spase
za sve moje što još živi burno
jer sam, kako vidiš, prošlost napustila
da bih tvoje škole provela u djelo.
Nisam kao ti, sad sam svjesna svoga stila
i znam dobro da me pratiš smjelo,
da ti sve je sjajno, bolje nego išta
što je bilo prije našeg rastanka.
Nema za me boljeg uporišta,
niti izvjesnoga takva sastanka
kao što je život tvoj u meni i stigma.
Nitko ne zna, ne vidi se po vanjštini
da sam rješila probleme, svaka je enigma
za mene sitnica u boleštini.
Tko je nijemak i tko nema sluha,
taj već pozna ovaj blagi srok.
Taj već zna dubine i visine duha
i već jasan mu je ovaj skok
koji ja sam načinila da ti priđem
kao da i tako uvijek ne komuniciramo.
Zastala sam samo da naiđem
pokraj one staze gdje se diramo
jedamput u godini prolaznoj.
Svijet je ovaj ovisan o svemu,
dat ću rani njinoj poraznoj
počast kao da sam još u njemu.
24.06.2014. 15:47
Nema komentara:
Objavi komentar