O, kako beznačajno egzistiram,
kako je carstvo moje ogromno
a koliko tek u tajne diram
jer mi treba samo srce skromno
za ovo nebo pod kojim sanjam
vječne snove kao što je san o miru
kojemu se uvijek klanjam.
Svi moji istinski stihovi umiru
na podlozi od crnog zaslona
pa ti ne znaš sve što nisam rekla.
Nema boljega zaklona
zbog kojega se nikad nisam opekla.
Puno je slavlja i blagdana,
prelijepo je živjeti tako,
uživati siva svagdana
u kojega ulazim polako,
samo da bih istinskim svetinjama
odala počast, veću od svih pravila.
Zvonci oni na mekinjama
učinili su da sam ozdravila,
makar ništa ovdje to ne vrijedi.
Sada kiša pljušti s neba plodna,
mene skroz do domovine slijedi
gdje sam stekla duha zgodna
koji raste uvijek i jako se smije,
osmijeh mu je svagda na usnama.
Kad se domovina oko mene svije,
to je došlo pravo vrijeme nama
koji samo promenade gledamo,
ne damo se u gomili otkriti,
niti skrivati se ne znamo,
niti umijemo hladni biti.
Nitko ne zna da smo malo pismeni
i da glasa svoga čuvamo smjerno,
da o nama nikad nema spomeni,
a služimo uvijek domovini vjerno.
25.06.2014. 12:40
Nema komentara:
Objavi komentar