Smrt anđela

Neki će vidjeti anđele gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega (Iv 1,47-51), a nekima je glava u oblaku, priča se. Možda i nije zgodno imati glavu u oblacima, ali ako ponekad ne pogledaš nebo, ne možeš ni vidjeti anđele. Mnogi depresivno gledaju u zemlju i mole Boga da sve uvijek ostane kako je i bilo do sada jer nikada se ne zna kako može biti i puno gore nego što jest. To je samo dokaz da bi moralo biti bolje.

Neki, kojima je glava u oblaku, ne vide ipak anđele nego ih je strah pogledati na zemlju. Takvi se straše za sebe. Ne gledaju ima li na zemlji mjesta za prolaz. Ako narod gleda u zemlju, a vrhuška živi u oblaku, dolazi do velikog raskoraka. Ako narod gleda u nebo, ne može nikada pasti jer narod se nikada ne može odvojiti od zemlje, za razliku od onih koji nad narodom bdiju. To su anđeli koji žive u onom raskoraku između neba i zemlje. Tu dolaze u opasnost od pogibije jer kakve koristi od anđela ako ih ignoriramo.

Vrhuška govori kako neki žele osujetiti njezine napore. Ne govori, primjerice, kako ima nekih problema u narodu, nego govori kako je ugrožena, a s njom da je ugrožen i narodni interes, a narodni interes je interes iste te vrhuške. To je logička pogreška. Vrhuški narodni interes mora biti njezin interes. Vrhuška pretvara svoje interese u parolu koju svi moraju naučiti napamet i ponavljati svaki dan: ako je vrhuška ugrožena, narod će nadrapati.

To nam pokušavaju razjasniti oni anđeli u raskoraku između neba i zemlje. Tamo ima i poginulih jer taj raskorak je opasno područje. Ljudi su nesigurni jer misle kako bi drastične promjene pogoršale ionako tešku situaciju. Ljudi misle da će poginuti ako poslušaju anđele koji su na tako nesigurnom terenu kao što je taj raskorak između neba i zemlje. Tamo već ima mnoštvo izginulih pa se narodu nekako ne ide u tom smjeru. Narod ne vidi da su to oni koji su dežurni kako bi riskirali živote radi naroda. Takvi žive vječno, ali narod to ne zna pa ih ignorira i to je nešto nalih smrti anđela u raskoraku između neba i zemlje. U duhu nekih ljudi koji ignoriraju anđele, anđeli uopće ne postoje i to je žalosno za te bojažljive ljude u narodu. 29.09.2014. 08:00

Kazna za bludništvo

Danas je bludništvo legalizirano i znak je demokracije koja je, pak, znak napretka ljudskoga roda. Doduše, prostitucija još i nije legalna, ali bludništvo je legalizirano za one koji ne mogu u brak pa su samo registrirani kao životni partneri. Iskreno, bludništvo ne postoji samo u svetim brakovima koji su, izgleda, jako rijetki. Ima blagoslovljenih brakova, blagoslovljeni su potomstvom koje daje bračnom paru Bog kada se bračni partneri ljube ili barem kada jedan partner ljubi Boga, ili Bog daje potomstvo prema svojim mjerilima. Nije svatko, tko zna kako se rade djeca, blagoslovljen djetetom. Ima ih mnogo koji misle da ne žele djecu, ali ih Bog blagoslovi ipak. Ima ih koji stvaraju djecu umjetnom oplodnjom, a neke od njih ponekad također Bog blagoslovi potomstvom. U svakom slučaju, dijete dolazi kada Bog želi. Svaki čovjek je Božje dijete.

Blud je nešto drugo, to je grijeh, a budući da su ljudi svi grešnici, Bog ne može tražiti samo velike svetce pa im podariti potomstvo nego zbog okorjelosti srdaca ljudskih Bog popušta čovjeku jer zna da čovjek ima velika iskušenja. Bog je dobar i želi što više olakšati čovjeku grešniku da otkrije Kraljevstvo Božje.

Bludnice su oduvijek znak najgorega ološa ljudskoga društva iako nije sasvim jasno kako nisu ološ oni koji bludnicama omogućavaju da budu bludnice. Ako je bludništvo najgori zanat na svijetu, znači da su i licemjeri postojali oduvijek i da su još gori jer blude, a čine se ispravnima i bacaju drvlje i kamenje na bludnice. Sada će i legalizirati prostituciju, ne zato da bludnice više ne blude nego zato što ljudima trebaju njihove usluge. Drugim riječima, bludnica je poštena ženska dok je korisnik njezinih usluga s njom, a poslije mora biti sama da bi ostala poštena. To ukazuje kako ljudi misle da nešto ne valja kad provode vrijeme s bludnicom jer inače ne bi to licemjerno sakrivali. Kad za ženu kažu da je bludnica, ljudi se smiju kao da su nedodirljivi poštenjaci. Neki su i ogorčeni, najčešće zato što bludnice imaju svoju volju pa ne daju uvijek svoje usluge. Reći ćete da poštene žene jesu vjerne žene, one koje su bludnice samo kad netko koristi njihove usluge, a prije i poslije su same. Kome su onda vjerni korisnici usluga koje pružaju bludnice? I kome su vjerni carinici? Ovi prvi se odaju bludu, a ovi drugi klanjaju se novcu. Sada obično ljudi kažu kako smo svi mi grešnici. Zašto onda Isus govori da će bludnice i carinici preteći ostale u Kraljevstvo Božje? Pa, korisnik usluga jedne bludnice tvrdi da je pošten, tvrdi da je vjeran Bogu i da pristaje uvijek raditi u Božjem vinogradu. Bludnica uglavnom ne tvrdi da radi u Božjem vinogradu. U tome je njezina prednost. I ona i korisnik njezinih usluga griješe, ali bludnica ne tvrdi da je poštena. Ona možda radi po svojoj volji, vjerna je nekome ili nije, ali ponekad uspije pobjeći. Ljudi možda tumače pogrešno riječ Isusovu po kojoj On govori da će bludnice preteći poštenjake u Kraljevstvu Božjem. Ljudi to možda shvaćaju kao prijetnju Boga, ali Bog se ne srdi, Isus samo ustvrđuje činjenično stanje. Mt 21, 38-32

Jedini je način normalnoga života za ljude, koji su svi grešni, da se opravdaju pred Bogom, da posvete svoj brak i da ne griješe više nego da se suzdržavaju od grijeha. Tko namjerava nastaviti živjeti u grijehu, ne može primiti normalno niti blagoslov, niti oproštenje, niti može biti opravdan od Boga pa stoga i ne može imati uvijek vjere i životnoga poleta, čak i onda kada je blagoslovljen potomstvom. 28.09.2014. 18:36

Krajnje opcije

Ljudski život ne počinje u epruveti, ljudski život se iz epruvete ne može razviti. Epruveta imitira maternicu, kapaljka imitira spolni odnos, ali tu prestaje fenomenalno nadahnuće i kreativnost Sotone jer te imitacije ljudskoga života i Božjega stvaranja ne znaju imitirati razvoj čovjeka u ženskom tijelu nego samo znaju – zamrznuti taj nadobudno prozvani život. Kad smo već jedamput zamrznuli maternicu i spolni odnos ( kojega li blaženstva!), ne znamo što bismo dalje i svijet propada. Ali, ne, Sotona sada dolazi potpuno do svojega samoostvarenja, Sotona ima ideju. Uzima zamrznuti bračni par i stvara viruse. Nije niti čudo da u filmovima gledamo kako neki Avatar proglašava ljudima neki virtualni planet i tamošnje stanovništvo. Mi, dakle, više nismo ljudi. Sada smo Virtualci.

Problem je Virtualaca što nemaju problema. Uglavnom tipkaju i ruše civilizacije, a ponekad upadaju u svjetsko prvenstvo i pokrenu Modriča da doda loptu ili zabije gol; imaju i nagrade pomoću kojih naručuju i dobavljaju hranu. Nadahnuće Virtualaca dolazi kada Sotona na kratko, zadovoljan miruje. Tada Virtualac spozna da mora obavljati neke poslove bez tipkanja, ali mu nije sasvim bistro gdje prestaje tipkanje, a počinje “ono drugo”. Često se dogodi da Virtualac pokušava tipkati i u bračnom krevetu, i u snu, i u bolnici, i u – odgoju djece. Tada nam se čini da život pokreće naša volja i sposobnost tipkanja. Ako utipkate naredbu, očekujete rezultate i to, po mogućnosti, što više raznih rezulatata kako ne biste morali prečesto tipkati.

Ne znate dodati čašu vode žednome jer vam nije normalno da žedni oko vas nisu tipkanjem ostvarili ispunjenje svojih potreba. Tko ne tipka, nije kao vi. Vi ste nešto više od toga i netipkači su samo nekakvi paraziti ili nekakvi svemirci. U slučaju da ste primijetili netipkače oko sebe, vi ste prepametni da biste takvima onemogućavali postojanje, čak tolerirate netipkače oko sebe. Možda ste i utipkali u tražilicu pitanje o tome tko su i što predstavljaju netipkači pa ste naišli na mnoštvo rezulatata gdje se tumači da netipkači postoje kao i vi, ali ne možete niti jednoga pronaći jer tu pada server i dolazi do nezabilježenih i nepoznatih grešaka, onih kojima se ne zna rješenje. U međuvremenu, Sotona vam se vraća da vas opet primami na svoje ideje pa tipkate dalje. Možda vam se dogodilo da je netko virtualno ubio vašu stranicu, ali uvijek postoji program koji ima vaše podatke i vraća vam moć i daje nove i nove mogućnosti. Smeta vam sve više što ne stvarate istoga takvoga tipkača kao što ste vi, mnoštvo njih. Čeznete otkriti svoje porijeklo i postojanje. Čeznete biti toliko opušteni i moćni da stvarate drugim tipkačima uvjete pod kojima ćete ih razvrstavati po broju i kvaliteti podataka, stranica, tipkanja, no, svi rezultati vam pokazuju da ne postoji vama dostupan izvor svih podataka. Okrećete se čak i prema “onome drugome”, ali se ne snalazite u samoći. Jedini ste na svijetu pametni. I sami. Samo vi, vječni tipkač. No, Sotona vam nudi čak dvije opcije: čekati ili ubiti. 26.09.2014. 11:51

U Zagrebu, poslije čaše vina

“Nećeš shvatiti ovo što ti pričam, u Zagrebu poslije čaše vina...” pjevaju Baruni.

Što jedna emancipirana Zagrebčanka mora misliti i čitati? Gledati kako napreduju ženske u našem društvu? Glasati za referendum? Razmatrati o tome kako su joj djeca, da li je radila ikada abortus i pokupiti neki novi recept? Uglavnom ne jer ima doma ponekada muža s kojim o tim temama progovori nekoliko pametnih riječi. Ima doma i roditelje s kojima se može razgovarati.

Da li nužno samohrana majka ili neka stara cura postaje feministkinja? Da, ali to je samo zato što su muškarci zauzeti jer kad bi neki muškarac, po mogućnosti Zagrebčanin, progovorio sa svojom majkom ili majkom svoje djece, ne bi imala Zagrebčanka razloga nikakva razmatrati društvena zbivanja.

Drugim riječima, prosječna Zagrebčanka živi uglavnom dobro. Živi u nekakvoj državi koja se još uvijek zove Republika Hrvatska, živi u metropoli te države, a živi i u najboljoj turističkoj destinaciji na svijetu, a živi i u Europskoj Uniji. Što joj nedostaje? Gotovo ništa. Dakle, ima slobodnog vremena koje popunjava prelijepim i korisnim zabavama. Zanima se uređenjem domaćinstva, kućnim budžetom, ide na kavu s frendicama, baca se u pravljenje rođendanske zabave za svoju djecu, čita ono što mora, a još uvijek nije stigla pročitati, sluša omiljenu radio- postaju i možda čak provocira malo svojega zaposlenog supruga da razmisli malo o velikim životnim filozofijama. Suprug vjerojatno razmišlja o poslovnim obavezama, a mora razmišljati i o političkim previranjima... da, ali što kad je Zagrebčanka sama ili s frendicama; o čemu razmišlja uz čašu vina?

O nekim stvarima i temama uopće ne razmišljamo, najčešće zato što su očigledne, stoje nam pred nosom. Zagrebčanka živi u miru. Živi u nekakvoj demokratskoj slobodi. Rijetko koja brine o drugima i rubnima jer je jednostavno navikla da država brine o onima koji nemaju sve što jedna prosječna Zagrebčanka ima.

Postoje dvije teme koje obuzimaju slobodno vrijeme jedne takve ženske. To je tema o ravnopravnosti žena i tema o političkim problemima. Najteže je samohranim majkama jer nemaju niti muža, niti prihoda. Nužno se susreću s politikom u potrazi za osiguranjem egzistencije za svoju djecu. Mnoge trpe blago ili neko teže zlostavljanje. To je goruće pitanje Zagrebčanki, a sigurno jest ili će biti goruće pitanje Hrvatica. S druge strane, muškarci možda misle da je puno veći problem u državi političke prirode i kada bi se politički problem riješili, ne bi majke i supruge morale razmišljati o tome kako preživjeti.

Silom prilika, Zagrebčanka, s čašom vina ili bez nje, mora pogledati u oči nadolazećem Danu nezavisnosti. Većina Zagrebčanki zna da je to obljetnica onoga dana kada je ova država definitivno potvrdila svoju samostalnost. U isto vrijeme prate TV-kalendar. Nailaze nam obljetnice ratnih borbi: obljetnice antifašističke borbe i obljetnice Domovinskoga rata. Sve izgleda savršeno, obljetnice ratova, obljetnice oslobađanja. No, prosječna Zagrebčanka morala bi samostalno pogledati svoju sadašnjost i svakodnevicu. Naročito ona koja je samohrana majka. Reći će možda kako ova država nije dobra i kako se ratovi ne isplate jer inače, da nije toga patrijarhata, ne bi ona imala tih problema koje ima.

No, sjeti li se ona možda samohranih majki i supruga koje nisu oko nje? Razmišlja li Zagrebčanka o drugim gradovima svoje samostalne države? Nisam to baš primijetila, a ne mogu da ne kažem: da tim majkama nisu nestali sinovi, da te žene nisu prognane i da njihovi očevi, braća, muževi, kćeri i sinovi nisu sada mrtvi i invalidi, jedna Zagrebčanka ne bi imala problema. Ne bi se brinula za egzistenciju svoje djece. Ne bi morala slušati vijesti iz Europske Unije i baviti se ekonomijom i gospodarstvom svoje zemlje. Ne bi imala tu slobodu, ne bi imala tu svoju djecu, ne bi imala državu, ne bi bila prosječna Zagrebčanka, ne bi bila zbrinuta, ne bi bila živa, ne bi se ni rodila.

Svaka čast poginulima u svim oslobodilačkim ratovima, ali to nije jedno te isto. Ovaj rat, u kojemu su ostali samo Vukovarski toranj i pjesme koje pjevamo kad su obljetnice i o kojemu sada na veliko pripovijedaju oni branitelji što su prodavali  med na Jelcu, oni ćirilićari na vlasti koji nam serviraju da su ondašnji neprijatelji i današnji neprijatelji jedno te isto i sve one radnje koje nam podpomažu da mislimo kako je Irak samo još jedna nevolja i kako će nas Rusi okupirati, traje. Neke se Zagrebčanke sjećaju kako smo dobili najveću bitku u medijskom ratovanju. No, ovo više nije samo borba u medijima, sklanjanje od zračnih napada i prihvaćanje izbjeglica. Ovo je rat u kojemu ti peru mozak. Jedna prosječna Zagrebčanka možda ne razlikuje svoj život i svoju slobodu od slobode općenito. Ali, jedna prosječna Zagrebčanka ima mozak, ima slobodnoga vremena i nema nikakve isprike. 26.09.2014. 10:10

Čiji su jajnici

ČIJI SU JAJNICI?

Hm, pa državni. 

Ljudi su umorni. Zasićeni  frazama. Umovi naši naprežu se, a nemaju korisnih rezultata. Sotona napada umorne ljude.

O čemu pripovijedaju novinski napisi, o čemu pripovijedaju parlamentarci i o čemu pripovijedaju pravni djelatnici? Došli smo do toga da moramo ulaziti u tu prokletu svijest ljudi oko nas kako bi ih izveli na teren slobodnoga razmatranja na kojemu bi se okrijepili.

Ljudi pokušavaju naći okrijepu u svojim intimnim kontaktima jer tamo još uvijek ima spontanosti na kojoj se odmaraju i “pune baterije”. No, tada traže neko mjesto pod suncem za sebe i svojega partnera. Prvo traže neku egzistenciju za sebe, ne usuđuju se niti pomisliti da bi možda mogli preživjeti sasvim normalno i bez te svjetovne divljine, bez opasnih i zvjerskih zakona protiv kojih se bore da bi donijeli neki ulov u svoju pećinu gdje se onda pokušavaju nahraniti s onim što su u divljini ulovili. A ta hrana koje su se dokopali samo truje te obične ljude: prvo i osnovno što nauče jest tvrdnja da sami ne mogu opstati.

No, pogledaj malo, da li ti tražiš državu s pravnim poretkom ili ona zapravo traži i nastoji uloviti tebe? Bez obzira u kojoj si državi, ona tebe uvjerava da imaš neka prava kao da ti ne znaš svoja prava i mogućnosti. Zar nije, primjerice, smiješno da te ne pita hoćeš li začeti ili ne, da li te je netko možda prisilio na nepromišljenu vezu s prvim partnerom na kojega si naišao, ali ti daje puno mogućnosti da plaćaš novcem, krvlju i dušom istoj toj državi zbog toga što imaš djecu ili ih želiš ubiti? Zašto ti neka država nudi pravo na abortus? Zašto ti neka država tupi da za svoje dijete moraš plaćati ogromne svote novaca? Nije joj u interesu da se sam pobrineš za svoju obitelj i da spoznaš da ti državni propisi samo ometaju normalan život. Država ti ubacuje bubu u uho i organizira sve da te ubije u pojam. Normalnim putem dogodi se ljubav između tebe i tvojega partnera jer država ne zna na tom tvojemu terenu vladati i nikada neće propisi bilo koje države moći zahvatiti iz obilja svega što predstavlja ljubav. Normalnim putem osnivaš ljubavnu vezu i stvaraš potomstvo. A tada te neprijatelj otruje tamo gdje si najosjetljiviji: počinje te ucjenjivati tvojom vlastitom djecom. Kako to ide? Pa, dođe ti netko na vrata tvoje pećine i ponudi ti hranu kako ne bi morao sam odlaziti u potragu za hranom. Tvoja djeca, a i ti i tvoj partner bezazleno se navikavate na tu besplatnu hranu pa vas država uspije uvjeriti da niste sposobni sami sebi osigurati preživljavanje. Tada možda i ne prihvaćaš takve gluposti, ali tvoja djeca su zaista navikla dobivati hranu od države i ti spoznaješ da za njihovo dobro moraš prihvatiti to stanje zarobljeništva. Zatim se država polakomi za onime što ti možda još uvijek imaš, a to je ljubav. Država ti želi ponuditi novu otrovanu poslasticu i pripovijeda ti kako ti zapravo ljubavi nemaš ili ona ne vrijedi pa te poučava o tome kako živjeti bez ljubavi. Država ljubav ne može imati pa je ljubomorna. Najviše je ljubomorna zato što ti od ljubavi bolje živiš nego od države. Ljubav postaje velika konkurencija za državu te se država mora sve jače i jače boriti kako bi ubila ljubav u tebi.

Država ti radi abortuse. Ti sam ne znaš ubiti svoje dijete. Ne znaš jer živiš u ljubavnoj vezi. U toj ljubavnoj vezi ti također ne odlučuješ kakvo dijete ćeš dobiti, ne odlučuješ da li će biti dječak ili djevojčica jer to je prepušteno ljubavi. Ne odlučuješ o tome da li će tvoje dijete biti lovac ili domaćica. Ti si odgovoran samo za ono što znaš i poznaješ, tvoja odgovornost je ljubav. Sve drugo ne moraš brinuti, ali ti država podmeće klopku i uvjerava te u suprotno, a to jest da ljubav ne postoji, a ako postoji, nije stalna, a ako je i stalna, od nje se ne može zaraditi i živjeti. Zašto bi morao zaraditi nešto? Ta, zar si ljubav zaradio nečim? Zar je neka država tebi dala nešto što ti već nisi imao i prije države? Zar te ta ista država neće dokrajčiti i odbaciti kada ostariš, zar te neće ostaviti na miru kada ogladniš, zar te neće nastojati “iscijediti” kad rodiš djecu ili ako se razboliš? Najgore je što će ti u isto vrijeme ponuditi neka prava koja ti nisu uopće potrebna pa ćeš se izfrustrirati zato jer do tih prava ne možeš uopće doći.

Država ti ne može ponuditi pravo na ljubav, ali ti uporno nudi pravo na ubijanje i istrebljenje ljubavi. Što je najgore u svemu tome jest to da će država možda i propasti, a i ti s njom, ali Ljubav će živjeti jača nego ikada, Ljubav je ta koja će pokopati državu i stvoriti nove ljubavne partnere s novom državom ili bez nje. Jučer smo čitali kako državni vlastodršci ne znaju odakle Ljubav izvire, naročito zato jer su bili uvjereni da su ubili Ljubav, da su joj odrubili glavu. A evo, danas čitamo kako Ljubav živi i razgovara s ljudima, razgovara s onima koji su je prepoznali: “Ljubavi, ti si Poslanik Boga živoga!”.  26.09.2014. 08:49    

Izvori


Evanđelje po Luki, glava 9, redak 18-22

VRAPČE - HRAM ČOVJEČNOSTI

Piše da ovdje ima Odjel za provođenje mjera psihijatrijskog liječenja na slobodi.

To je jedan opis hospitalizacije mentalnih bolesnika koji, kratko rečeno, odlaze iz Bolnice u svakodnevni život.

Uzgred budi rečeno, oko ove Bolnice ne postoje rešetke kakve viđamo na Markovom trgu: želite li zaista slobodu, morate se svrstati u okvir one rešetkaste ograde sa svojim transparentima i morate se podvrgnuti riziku da vas proglase mentalnim bolesnikom i možda vas netko smjesti u ludnicu ako ju pronađe.

Tražite li ludnicu u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, neće vas ovdje nitko primiti pa vam ne preostaje drugo nego vratiti se pod Markov trg.

Ako ste imali privilegiju da vas prihvate u Vrapču, možda ste naišli na neku prostoriju s rešetkama na prozorima, rešetke služe za obranu od vanjskih napada i “humanističkih” upada u savršeni mir i red Bolnice.

Ovo što piše o slobodi i liječenju na slobodi zapravo predstavlja za pacijente veliki ispit jer dobre i napaćene dušice moraju postati onakve zvijeri kakve će u slobodi biti prihvaćene kao normalne, to jest pacijentima predstoji strašna borba za opstanak. Riječ “sloboda” gubi svoj smisao kad iziđete iz sigurnosti i razumijevanja na svježi zrak s okusom divljaštva. Ako vam dospije u ruke Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, uvidjet ćete da se tu pripovijeda o nekakvom prisilnom zatvaranju nepoželjnih građana te o pravima tih nepoželjnih građana. Kakve koristi da mi oni s Markovog trga daju neka prava kad sam nepoželjna? Imam, dakle, pravo na “humano lišavanje slobode”. Zvuči gore od eutanazije. Svaka sloboda prestaje kad ulazite u društvo, a kad niste slobodni, pozdravite se s toplim naručjem Bolnice u kojemu su vas pokrpali.

Zakona, dakle, za život “na slobodi” uopće nema. Kad ste jednom krenuli natrag u društvo, postajete normalan građanin, ali vam je potpuno jasno da morate pospremiti svoje transparente na tavan, a svoju duševnost u podrum i urediti svoju kolibicu onako kako to rade svi normalni ljudi: prvo morate postaviti rešetke na svoje prozore, a zatim i neprovaljive brave na svoja vrata. Zatim jako dobro morate paziti da izgledate kao roboti koji klimaju glavom i podižu ruke, a da se pri tome niti jedan mišić na licu ne pomakne u neku grimasu; ne smijete reći ljudima da znate da oni razgovaraju sami sa sobom jer to nitko nikome ne priznaje. I dalje razgovarate sami sa sobom, ali gledate u mobitel i držite slušalice na ušima kako ne biste postali nekome sumnjivi. Kad idete na spavanje, pomolite se da ne biste kojim slučajem počeli sanjati nešto što u ovome svijetu izgleda kao dječji snovi, nikad se ne zna u kojem trenutku vam se može dogoditi da se prisjetite glasno što ste sanjali ili da idete kojim slučajem, zaštićeni od virusa i hakera, proguglati ono što vas je zainteresiralo, a palo vam je na pamet u snu jer u stvarnosti vam se takva spontanost ne može nikada više dogoditi.

Brzo vam se događa da oko sebe primijetite podrapane dušice pa s njima komunicirate onako kako ste to mogli naučiti jedino u Bolnici: strpljenje, pažnja, sloboda govora, povjerljivost, tajnost i kreativnost. No, ne smijete reći ljudima odakle vam to znanje da ne pobjegnu od straha u kolotečinu gdje ljudi radije žive kao frustrirani roboti nego da točno kažu ono što vide. Kada netko tvrdi da vidi, taj se odmah pokušava ubiti.

Nije problem dragovoljno pobjeći, odnosno udaljiti se iz Psihijatrijske bolnice Vrapče nego je problem naučiti život i čovječnost, a ostati normalan građanin.

Sada, kad sam i ja ponovo ovdje, radit ću svim silama na sakupljanju potpisa za raspisivanje referenduma o donošenju Zakona za zaštitu političara od slobodnih duševnih bolesnika. 24.09.2014. 12:42              

Laka jesen

Evo, sanjam prvoga dana jeseni.

Evo, dolazi svježina u moje podneblje.

Moji su ljetni dani odneseni

kao u zaborav današnje podnevlje.

Nešto me kopka kao sniježne pahulje,

one kojih ovdje još za sada nema.

Ja ovdje jedino sabirem lišće kadulje,

za mene se jesen sunčana priprema.

Toči li se to na mene nebo ledeno

dok se grijem na suncu babljega ljeta?

Da li je ono iz mojih vena izvedeno

kojima najmanji povjetarac smeta?

Čak mi je i ugodno zagrijati kosti

sjećanjima na jake ljetne zenite;

čak mi je i drago primiti nevinosti

od starosti nove u meni skrite.

Jedna će stara pjesma utihnuti

jer mi klija najnovija kasna nada

od koje će mnogi zmaj siknuti

jer meni lako na kapke jesen pada.

23.09.2014. 21:41

Horvatska domovina

Lěpa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,

Stare slave dědovino,

Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,

Mila si nam ti jedina,

Mila, kuda si nam ravna,

Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,

Blaga persa, blage noći,

Toplo lěto, toplo dělo,

Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,

Rujna lica, rujna vina,

Silni gromi, silni udi; —

To je naša domovina!

Ženju serpi, mašu kose,

Děd se žuri, snope broji,

Škriplju vozi, brašno nose,

Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,

Oj, oj zvenči, oj, u tmine,

K ognju star i mlad šetuje; —

Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,

Po veseloj livadici,

Pěsme glasno brěg odbija,

Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,

I na berdu, i v dolini,

Plešu mladji sve okolo; —

Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?

Ni l’ to našiu jauk turobni?

Tko li moleć smert naziva?

Il’ slobodni, il’ su robni?

»Rat je, bratjo, rat junaci,

Pušku hvataj, sablju paši,

Sedlaj konjče, hajd pešjaci,

Slava budi, gdi su naši!«

Buči bura, magla projde, —

Puca zora, tmina běži, —

Tuga mine, radost dojde, —

Zdravo slobost, — dušman leži!

Veseli se, tužna mati,

Padoše ti verli sini,

Ko junaci, ko Horvati,

Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci

Nit’ ti Dunaj silu gubi,

Kud li šumiš, světu reci:

Da svog’ doma Horvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,

Dok mu hrastje bura vije,

Dok mu mertve grob sakrije,

Dok mu živo serdce bije!

Kako da ga ne volim

Sve što je čovjek s Tobom ili bez Tebe stvorio...sve što je čovjek s Tobom stvorio, sve što je čovjek stvorio jest samo imitacija ljubavi.

Sve što ljudi među sobom razmjenjuju, ljubav je Tvoja manje ili više.

Sve što imam u svom bližnjem jest samo prazna želja, želja za Tobom i čežnja, nikada ispunjena.

Kako da ne ljubim Tvoje stvorenje, nemoćno doći do Tebe kad niti ja do Tebe ne znam doći?

Kako da ga ne ljubim kad me je zatekao u najvećoj potrebi srca moga, a ja vidjeh u njegovim očima čežnju za Tobom? Kako da ga ne volim, kako da ne ljubim slugu Tvojega koji se pokraj mene nalazi i pije iz moga pogleda koji mu ne dozvoljava da nešto traži od mene nego ga nagoni da se Tebi obrati?

Nema šanse da ljubim čovjeka.

A ipak, s kim ću podijeliti tu čežnju za Tobom, utješiti se čak i naći svoje srce u drugome koji Te žudi? Tako smo isti u ljubavi prema Tebi, tako se slažemo u jednoj jedinoj tvrdnji: ne! Neću te nikada toliko zavoljeti koliko volim Boga svoga. Nikada ti neću pokazati svu svoju naklonost koja služi Gospodinu.

A ipak, i on, Tvoje stvorenje čezne za Tobom.

Nema li nekoga još pokraj nas?

Ne, taj običan čovjek   jedi ni  vidi moju čeznutljivu ljubav za Tebe.

Taj običan čovjek pjeva moju pjesmu kojom Te dotičem. Pamtim ga. Jedan koji je spoznao da mene sigurno nikada nema, a da čežnju za Tobom može sa mnom podijeliti. 22.09.2014. 22:03

Kome služi tvoja svjetiljka?

Puno sam pisala i razmatrala o toj svjetiljci. Nema tih okolnosti u kojima bi čovjek spustio vatru od upaljača ili svjetlo od mobitela ispod ključanice od automobila ili svojega stana jer ne bi vidio kako pogoditi ključanicu i otvoriti vrata. Zaista nikako nema smisla užgati svjetiljku, a ne poslužiti se njome.

Koja budala, primjerice, ide upaliti svjetlo koje mu nije potrebno? Kakva to mora biti okolnost da čovjek ima nešto za reći, a da mu nije važno da li ga sugovornik sluša i razumije? Ponekada palimo svjetla iz navike jer ne vidimo da nam svjetlo uopće nije potrebno niti za čitanje, niti za kuhanje večere, niti za gledanje lica koja su nam poznata i dosadila. Ali, da li možemo nešto reći nekome tko nas ne čuje i ne sluša? Ne, ne bi to bilo niti malo normalno.

Još teže ćemo nešto glasno reći što nije u biti uopće važno. Ponekad pripovijedamo sebi u bradu. Znamo da neki sugovornk  nije u pravu, ali nam se jednostavno ne da govoriti i uvjeravati ga jer mislimo da nas neće shvatiti jer je nesposoban ili smo mi nesposobni.

Često su jednostavno takve okolnosti da nemate vremena ili mogućnosti nekome nešto objasniti ili dokazati. Jednostavno mislite da to nema smisla. A što ako vas netko izprovocira? Čitav dan trudite se oko popravljanja ladice ili ormara, a netko dođe uvečer i govori vam da niste korisni? Čitav dan  tražite mogućnosti da se zaposlite ili nešto zaradite, a netko vam iz obitelji kaže da ste vjetropir.

A što ako vas djeca ne poštuju, a vi jasno vidite kako su vremena postala neozbiljna i kako će vaša djeca jako jednom nadrapati? Stare vrijednosti ostaju tradicionalno stare i dobre vrijednosti, etika, zalaganje, poštovanje...

odjednom osjećate da vam krv struji kroz mozak. Odjednom osjećate da vas je nešto razbudilo. To su sve prevažne stvari jer zašto onda vi uopće živite i postojite? Zašto ste doživjeli toliko godina, a ništa niste postigli? Zar ćete popustiti nekom novom valu i pustiti da čitav život jedan ode ututanj?

Pokušavate nekome nešto dokazati, ali taj vam odgovara da ste čitav život samo frustrirani.

Zašto ste živjeli?

Zašto ste doživjeli tolike godine?

Ne užiže se svjetiljka uzalud i ne užiže se krv za badava.

Svjetlo koje palite služi  vama da bolje vidite pročitati TV program.

Upalite svoje svjetlo drugima koji ne vide uopće niti vas, niti sve ono što vi znate. Kad upalite svoje svjetlo, tek tada će zapamtiti sve što ste rekli. Kad upalite svoje predragocjeno svjetlo, svi će spoznati ono što vi odavno znate i zbog čega živite tako kako živite.

Ali, da li vi uopće možete slijediti ono o čemu tako lijepo govorite? 22.09.2014. 20:36

Gdje ti tu vidiš nepravdu?

Ako dobiješ  nagradu za trud koju si dogovorio, zar ne bi bilo nepošteno kada tu nagradu ne bi dobio nakon uloženoga truda? Ili zar ne bi bilo nepošteno očekivati nagradu kada ne uložiš dogovoreni trud?

Kako uopće čovjeku pada na pamet da zaviruje u tuđe poslove i dogovore, kakve veze ima koliku je nagradu dobio netko negdje drugdje za isti uloženi trud? I kako uopće znamo da su nam rezultati podjednaki za tu istu nagradu za koju smo uložili truda? Možda se netko trudio naizgled manje, ali ima bolje rezultate. Postoji bezbroj mogućnosti i kombinacija.

Sve mi se čini da se na ‘nepravdu’ ljute oni koji su sami nepravedni. Ako uložim trud i dobijem nagradu, zar nije normalno da se ubuduće potrudim još više ako želim veće nagrade? I ako je netko naizgled bolji od mene, zar neću provjeriti kako taj drugi dolazi do veće nagrade kako bih od njega nešto naučio? Ako tako ne razmišljam, možda sam ja taj koji se ne trudi dovoljno ili uopće, a berem nagrade.

Ako je netko bolji, a ja ga ne mogu dostići, zar se neću diviti njemu i izuzetno ga poštovati?

I kako mi ne pada ništa od toga na pamet nego ne gledam onoga do sebe uopće nego samo njegovu nagradu...pa, to je čista pohlepa!

I tko sam ja da solim pamet nekom gospodaru koji dijeli nagrade kako mu se svidi? Kritiziram li ga kao gospodara, zar nema on puno pravo više me nikada niti pogledati, niti najmiti, koliko god se ja trudio?

Nakon ovoga promatranja nikako mi nije jasno što misle ljudi, ali mi je potpuno jasno što i kako misli moj gospodar koji me najmi. 21.09.2014. 16:18

Koji ti je krajnji cilj u životu?

Ne možeš imati sve. Svatko uživa na svoj način.

Sjeti se kako su neki alkoholičari ovisni i kako su neki narkomani sretni što imaju drogu: oni ti možda govore da si lud što ne vidiš kako je drogiranje pravo iskustvo.

Sjeti se kako ljudi uživaju u dobrom iću i piću i kako misle da su jadni oni koji poste ili ne jedu meso. Misliš da si nekako iznad raznih ovisnosti jer otkrivaš ljepote zaljubljenosti. Kad si zaljubljen i dobro se slažeš s partnerom, gotov si žrtvovati banalne stvari kao što su ovisnosti jer je veza s partnerom bolje iskustvo od svega drugoga.

Možda imaš potomstvo. Ništa ti ne izgleda tako savršeno kao tvoja djeca i sretna obitelj.

No, postoji nešto još savršenije za čovjeka, život posvećen Bogu.

Možda ne možeš to prihvatiti. Možda jednostavno nikada nećeš doći do te spoznaje. No, niti alkoholičar ili narkoman ne zna kako mu je loše, a ti mu ne možeš to pojasniti i predočiti. Niti roditelji ne mogu pojasniti ljudima bez potomstva kako je lijepo imati djecu. Tako niti čovjek koji se posvetio Bogu ne može tebi dokazati i pokazati sve ljepote svoga načina života. 20.09.2014. 05:15

Medalja

Pokorit ću led

oko tvojih usana.

Nikada stati u red

kao svila utkana

oko tvojih gležanja.

Slobodan ćeš uvijek biti

kao cvjetovi trešanja,

a moje ćeš kapi sniti.

Otopit će se glečeri

pod mojim stopama

i već ove večeri

uspet ću se strofama

polako i nježno ti do haljina

što ih ruke moje pamte,

dodirnuti te iz daljina

koje oko tebe plamte

i bit ću ti sasvim blizu.

Nećeš me odmah prepoznati.

Ja sam ti jedina u nizu

kojoj ćeš osmijeh dati

jer ga samo srce prepoznaje

kojemu ja sam tkalja,

o kojemu samo Bog doznaje

jer Njegova ti leži medalja

točno u onome kutku

koji meni je najdraži.

Na tome ti vrutku

i moj osmijeh potraži.

19.09.2014. 19:28

My baby, sex machine

Izraz ‘predbračna čistoća’ jako je neugodan. Zar čistoća nije potrebna uvijek, prije braka i u braku, i poslije?

Tim izrazom kao da želimo reći kako se prije braka muškarci i žene moraju suzdržavati od istraživanja svoje spolnosti, a poslije tko te pita. Jasno je da predbračna čistoća dovodi do boljega odnosa u braku, ali to je malo kome jasno odmah kada upotrebljava tu sintagmu.

Ako krenemo malo u razmatranje, teško je istraživati spolnost u savršenoj čistoći. Ipak, kako spoznati ljepote dara spolnosti ako ne istraživanjem?

Predbračna čistoća, odnosno čistoća općenito uči se od najmanjih nogu. Teško je otići iz roditeljskoga krila u društvo koje je zanemarilo čistoću. Sazrijevati samostalno u suzdržavanju. Kad mladi ljudi dođu u doba spolnoga sazrijevanja već se nalaze u društvu, već su istražili neke dobre strane spolnosti, ali znaju i mnoštvo nezgodnih i negativnih strana svojih darova. Tek tada čuje se onaj izraz o predbračnoj čistoći kojega uglavnom tumače kao zapovijed suzdržavanja i zabranu bilo kakvih odnosa.

Mladima je današnje društvo savršeno. U školi ih nauče puno teorije, a oni tada još više i slobodoumnije pokušavaju uživati u svojoj spolnosti. Naravno da se iščuđavaju nad onima koji kompliciraju spolne odnose nekakvim zapovijedima jer im se čini da su ti savjeti svi protiv života i sreće. Uglavnom koriste kontracepciju i ne vide nigdje drugdje spolnost osim u žlijezdama.

Čistoća ovisi puno o temeljnom ljudskom dostojanstvu. Ako te roditelji ne poštuju savršeno, nemaš izgrađen osjećaj za sebe i svoje vrijednosti. Nije dovoljno da te natjeraju na vjeronauk jer prije nego što ti spoznaš osnove o životu i ljubavi, već si naučio kako je poželjno svoje dostojanstvo unižavati jer tada čovjek ne pati nego teži užitku i provocira samo sreću. Ako je život potraga za srećom i zadovoljstvom, a patnja i smrt, bolest i požrtvovnost nepoželjni, tvoje osnovno ljudsko dostojanstvo je uniženo, a da toga nisi svjestan.

Ako nisi navikao pretrpjeti radi svojih ambicija i težnji nego samo izbjegavati starije koji neprekidno drže neke prodike i kažnjavaju te, tvoje dostojanstvo je mizerno pa nije niti čudno što nemaš većih ambicija nego samo želju za nekakvom velikom slobodom koju vidiš u vezi sa svojim partnerom. No, tu nema puno odgovornosti, a čovjek koji ne podnaša odgovornost u najširem smislu, nemoćan je pred svakom sitnicom. Ako mu se dogodi neka nezgoda, već je sav izgubljen. Ako mu se dogodi nekakva tragedija, ne može se iz toga izvući dugo vremena, možda nikada.

Da bi shvatio što je to spolna čistoća, moraš sagledati općenito što je uopće spolnost. Spolnost nije pitanje jednoga trenutka, niti samo jednoga dijela života, odnosno pitanje samo nekih dijelova tijela. Spolnost spada na samu srž čovjeka, muškarca ili žene. Ako si dostojanstvena osoba, tada si pravi muškarac, prava žena. Ako znaš od malena poštivati sebe, svoje mišljenje i svoje postupke, bit ćeš razuman u spolnosti. Ako u obitelji nisi naišao na neko bolje razumijevanje kao vrlo mlad, tada nećeš niti u društvu, niti sa svojim partnerom uopće niti očekivati veće razumijevanje. Prije ćeš osjetiti spolnu želju nego svoje duhovne potrebe ili ambicije općenito. Navikao na to da nemaš priznato svoje mišljenje, nećeš niti očekivati da te netko priznaje i poštuje nego ćeš iz navike poslušno i samozatajno slijediti druge mlade ljude i društvena događanja općenito. Nije niti čudo da pronađeš zajednički jezik sa svojim partnerom jer ste oboje tek na početku velike avanture otkrivanja međusobnoga poštovanja i otkrivanja velike blagodati dostojanstva čovjeka, odnosno njegove spolnosti. I ti i tvoj partner imate zajedničkoga tlačitelja, to je roditelj koji te ne poštuje i društvo koje ti nudi neograničenu slobodu. Po prvi puta u životu ti i tvoj partner otkrivate što je to veliki životni prostor međusobnoga poštivanja i razumijevanja.

Sve pet, ali što dalje? Tek si na pragu života, a već si možda postao ubojica. Ne ubijaju mladi samo kontracepcijom, oni često režu granu na kojoj sjede. Potekao si od želje svojih roditelja, a želju za darivanjem života uopće nemaš. Strah te je pomisli da poneseš dar roditeljstva jer misliš vjerojatno kako je teško bilo pobjeći iz svojega djetinjstva. Nemaš osnovne životne snage za sebe, a naročito nemaš poleta za roditeljstvo. Nemaš u sebi još onoga dostojanstva koje si teškom mukom naslutio samo u spolnom partnerstvu. Bojiš se da ćeš i to malo izgubiti ako napraviš takvu glupost kao što je osnivanje obitelji i rađanje.

Darovi su Božji ogromni i ima ih bezbroj. Najveći dar je dar života. To je dar novorođenome čovjeku, ali je neopisivo vrijedan dar roditelju. Možda imaš nevjerojatno vrijedan dar pjevanja ili si super matematičar. Najvjerojatnije nisi još otkrio svoje najbolje darove i talente. Nitko ti neće zamjeriti kada otkriješ u sebi ambiciju, bilo kakvu. Dar od Boga se mora cijeniti i na tim ambicijama čovjek mora raditi čitav život. No, mnogima se dogodi da ne vide svoj dar kao što se možda dogodilo tvojim roditeljima. Poštuj svoje talente, sklonosti i ambicije. Uživaj. Mnogi ljudi u povijesti čovječanstva, muškarci i žene, došli su do spoznaje kako je roditeljstvo svima i svakome najljepši i najbolji dar koji postoji.

Problem je samo u tome što su mnogi također tu činjenicu otkrili tek pod stare dane ili neposredno prije smrti. 18.09.2014. 07:49

Rane Franjine tvoje su rane

ZA DVA TJEDNA JE VELIKI BLAGDAN FRANJEVAČKOG REDA, ROĐENDAN SVIH FRATARA, SPOMENDAN SVETOGA FRANJE ASIŠKOGA.

Mora biti neki dobar razlog zbog kojega dva tjedna prije velikog rođendana slavimo rane Svetoga Franje. Krv mučenika za vjeru sjeme je kršćanstva, a rane Svetoga Franje sjeme su ogromnoga pokreta, punog plodova i izobilja milosti Kristove.

Sveti Franjo nekako nije mučenik zbog toga što su ga boljele i mučile rane koje mu dade Gospodin. Franjo se je više mučio oko toga kako napisati jedan dobar, otajstveni pravilnik za svećenike. Rane je dobio u blaženom molitvenom životu kao potvrdu vjernosti Kristu, kao veliku nagradu za pravu i istinsku vjeru. Uvijek u ova vremena možemo reći da je sve drugačije nego nekada, ali zapravo i nije. Svijet se gomba s Crkvom i miješa se jako u njezine poslove, profanira sveta otajstva. Često progone Crkvu kršćansku, progone kršćane, i kler i laike. Za to vrijeme Crkva traži i istražuje bolje puteve kojima će svijet doprijeti do Boga i malo zaći u blaženi život. Crkva to radi zbog toga istog svijeta koji je progoni.

Tako je i Franjo zastao pred vječnim pitanjem kako pomoći svijetu da vidi ono što vidi Crkva, Boga i kako iznaći bolje puteve za klerike da ugledaju ono što je on tako dobro i jasno vidio. Veliki je događaj dobiti vidljivi Božji pečat na ljudskome tijelu. Mnogi nose na sebi stigme. Franjo je najupečatljiviji vjernik Božji po svojim stigmama, sigurno Isus nije dao Franji tako slavne rane samo za to da mu potvrdi ono što je Franjo znao i bez svojih krvavih rana, otajstvo kršćanstva. Rane Franjine su vječna poruka Crkvi, cijelom svijetu. Iz rana Franjinih rodio se novi veliki crkveni red. Dok se mučio sa svojom stigmom, Franjo je samo mislio o prevelikom svome zadatku i pozivu: kako sastaviti što jednostavnija pravila, a djelotvorna više nego bilo koje drugo pravilo i savjet prema kojem se dolazi do blaženog života. Kako pomoći jednim potezom svim ljudima i svakome pojedinom čovjeku, bez obzira gdje je i kada se rodio.

Da bi čovjek znao tko je i odakle dolazi te koja mu je svrha na zemlji, često mora propatiti i pasti u najveću bijedu jer tada je potpuno ogoljen i bespomoćan, zaboravlja sitne pakosti, zaboravlja svoje obijesne želje i željice, zaboravlja da li je bogat ili siromašan, zaboravlja na požude i nije mu niti na kraj pameti da laže, krade ili uništava; samo se želi izbaviti iz patnje što prije. Čovjek koji pati, bolje vidi što je u životu zaista važno. Čovjek koji pati, zna da je na sudu i da stoji pred vječnom Istinom koju prihvaća, što god bilo, ili odbacuje. Franjo je u srcu teško patio zbog nevjere ljudi. Spoznao je kako duhovna snaga spašava čovjeka čak i kada pati u svome tijelu. Ljubeći Boga, nije uopće tražio za sebe spas jer je sigurno vidio da je spašen. Patio je zbog svih drugih i želio je pomoći svijetu da se spasi.   I dobio je nagradu Kristovu, dobio je rane, ali i saznao kako treba sastaviti pravilnik za ovaj obijesni svijet.

Prije nego što dođeš u okolnosti u kojima moraš jako patiti, možeš to spriječiti. Možeš se sabrati i svojim načinom života preduhitriti prebolna ranjavanja svoga tijela i duše. Spas je u malom, ali učinkovitom odricanju od svjetovnoga bogatstva, od pohlepa pretjeranih i požuda. Izgleda jednostavno i nevažno. Ne moraš biti veliki mistik ili vrlo učen čovjek. Ne moraš se naoružavati, ne moraš biti pametniji od drugih, ne moraš biti čak niti zdrav. Ne moraš se uopće truditi oko preživljavanja jer Franjo nikada nije morao brinuti što će pojesti i što će odjenuti na sebe. Brini za druge oko sebe i zaboravi sitne neugode i neprilike, to je zanimljivo, sigurno si jači od problema svakodnevice. Kad primijetiš da su oko tebe ljudi u biti nesretni, dobit ćeš od Isusa sve što ti je potrebno i spoznat ćeš svoju svrhu, tvoje sitne brige i rane pomoći će ljudima oko tebe, a ti ćeš zadobiti blaženstva i vječni život. Ne čekaj da ogladniš, promotri zasićene ljude oko sebe, ranjeni su u svome duhu. Dobro vidiš njihove nedostatke, ali to nisu grijesi njihovi, to je tvoja najveća rana, tvoj grijeh. Obrati sebe, pogledaj svoju garderobu, puna je, a ti nemaš ništa za odjenuti. Ne gledaj izloge, ni drugi nisu zadovoljni svojom odjećom. Zar ćeš zbog jednoga kaputa i zbog staroga kruha patiti? Izgubiti čitavo životno bogatstvo? Zar ćeš propustiti priliku za istinski život i pomisliti kako je tebi bolje nego mučenicima? Ti si mučenik na škrtim dlanovima svojim, tvoja rebra su probodena, a noge su ti zauzdane i pribijene na križ. Oprosti svijetu, oprosti sebi i kreni u obnovu. 17.09.2014. 08:50  

izvedba

https://www.youtube.com/watch?v=lwv_AU9Ar04

TISUĆU DANA

 

TEMA

Tisuću dana. Tri proljeća, tri jeseni i vječne ptice. Samo dvije zime. Čovjek poželi biti univerzalnoga spola, zboriti neutralno. Eto, počinjem od spolnosti, kud baš od tako grandiozne teme, a tako svakodnevne poštapalice političara ovih dana i općenito svih ljudi.

Zaljubljenost nas uči Bogu. On je zaljubljen u čovjeka nepovratno, rekli bismo beznadežno i to je to.

Bila je sretna što može reći da je prvi ispit zavjeta prošao, kako bilo. Izgledalo je da će taj ispit biti beskrajan, ali prošao je. U međuvremenu je spoznala sve i svašta o sebi, o zajedništvu. Pitala se je čemu je zapravo tako odana i vjerna, zar onome što joj je predstavljalo zajedništvo s najboljim majstorima? Da, sveti su uvijek tu negdje, prisutni od prvoga trenutka. Tražila im je zajednički nazivnik, bili su svi siromasi, bez požuda i materijalno. To li je, dakle, njezin ideal, dobra stara askeza u modernom obliku. Nije se moglo ne vidjeti kakve ogromne pogodnosti ona donosi.

Pred očima joj iskrsnu hramski prozor, stupovi i ogrtač koji proklizi neprimjetno s vremena na vrijeme, tu je bilo ono što joj je od prve zapelo za srce i to ju je još uvijek pokretalo. Što je bio taj doživljaj kad joj to tako puno znači? Da li je tada spoznala riječi onoga što je vidjela kada je, nedugo prije toga, gledala u nebo i slušala srcem Boga? Da li Ga je u hramu toga trenutka spoznala malo, da li je to bila konačna objava i njezin odgovor? Trebalo je proći nekoliko mjeseci od neba do hrama. Tada se predala, gledajući pred sebe kao zombi; odgovorila je.

Prošlo je, čistoća, siromaštvo, poslušnost. Nije dobila savršenu ocjenu u svojim očima, ali se je samoj sebi ispričala  izgovorom da uopće nije bila svjesna gradiva koje polaže.

Zašto je počela uopće zapisivati, nije bilo bitno, nije bila sposobna tu temu sagledati, niti pojasniti. Ljubav je došla. Očinska, momačka i prijateljska. Rezonancija se dogodila i događa se. Poslije je došao jedan deklarirani svetac, pa drugi, pa Marija, pa opet svi sveti, zornije nego ikada. Nema na svijetu toga što je nalazila u svom hramu.

Bilo je to jako nespretno polaganje, ali morala je raščistiti svaku, i najmanju, nejasnoću. Zamalo je i stradala, ali sada je to bilo iza nje. Opet zaključi kako je Isus nepogrešivo odvodi u svoje sfere. Konačno. Već je mislila da je zakržljala od svjetovnih zanimacija i preokupacija, ali sada je stiglo opet jedno uslišanje. Hvala Ti, Kriste, što si mi razotkrio temu. 15.09.2014. 05:15

MATERIJAL

Materijal je bio ogroman, a nije znala kako se to prenaša iz duhovnoga nekamo u svijet. Napisala je da se radi o nekoj jako ozbiljnoj igri. Ona se nazvala Igračicom. Ah, prošlo je. Sjeti se kako je pokušala uloviti u mutnom. Jasno je samo bilo da se događa. Niti sada možda mnogi neće razumijeti jer je neizrecivo. A voljela je pisati drame, to je kasnije spoznala. Igračica je naišla na Učitelja, a poslije je otkrila Svjedoka. Bilo ju je tada strah da ne poistovjeti Svjedoka s Božanstvom, a on joj je otkrio da je zapravo obožavala Učitelja te joj je te misli istjerao iz glave na taj način da joj je podmetnuo sebe. No, tada je već znala s čim se ima hrvati.

Ljudi predbacuju svećenicima što su ipak obični, a to samo dokazuje da su nešto posebno. Nije željela biti svećenica, željela je biti posrednica, reći svećeniku što svijet zaista govori i reći svijetu što je svećenik zapravo želio pojasniti. Sada je upravo naišla na veliku zabludu o tome kako su vjernici velikodušni, a siromasi kako su potrebiti upravo velikodušnoga darivanja.

Što je radila od tada, osim što je nastojala probiti sve moguće barijere u duhovno? Pravila se je da ju igra i gluma nije obuzela. Pa i nije, to ju vodi Krist,Gospodin. Totalno priljubljen uz njezinu svijest, više nego njeni vlastiti pokreti i riječi, naročito psovka koja proleti u zadnje vrijeme, nevina, ali ipak psovka, uzdah, jauk. Sjećala se onih dijelova koje je zapisivala zato jer je zapisivala. Tko mari za predlanjski snijeg. No, ptice su iste. Ne možeš ih zaobići. 15.09.2014. 05:50

UNAKRSNO TUMAČENJE

Ostarjela je, kako se je i nadala, na jedan od boljih načina. Nije željela upotrijebiti riječ 'zrelost', još ne. Nije to njezin posao. Pogleda van, jutro je zasivjelo. Vrijeme je bilo malo teško. Četiri sata je sjedila i čitala bez koncentracije, a onda je naišla na stare retke. Bilo je to zamorno, sjediti bez neke svrhe, tako se činilo. A ipak, ona molitva od jučer je već stigla na odgovor koji je bio izobilje nadahnuća, morala je samo što prije dohvatiti mrežu i poklopiti toga rijetkog leptira.

Morala je pisati, nije mogla pronaći nigdje ništa slično ovome što je željela čitati, proučavati i promatrati. Ili ljudi pišu jezikom Crkve, ili previše profano razmatraju, rabe sasvim svjetovne izraze koji svjedoče o predrasudama, a one nestaju prenaglo kada poslušate po kojega svećenika pa se nikada ne vidi kako je taj prijelaz iz svijeta u duhovne prostore zapravo velik, dugotrajan i valjda najteži od svega. Ljudi nisu ovakvi ili onakvi nego su uvijek na tom putu prelaženja iz jednoga stanja u drugo. To je bio njezin križ. Nije željela biti od svijeta, a morala mu se je podložiti. I ovaj esej je jedan od pokušaja unakrsnoga tumačenja. Razlike su velike i najčešće nepremostive. Ljudi žele u duhovnost i padaju u magijanje, obično, najobičnije magijanje. Svećenici, pak, nisu zaista dužni pojašnjavati svoje propovijedi jer bi zapali u poganske izražaje. Oni, također, jako paze na auditorijum u kojemu uvijek morate računati da je većina ljudi polupismena jer oni jako pismeni su malo premudri da bi trošili svoje vrijeme na osnove iz duhovnosti.

Razlika je od hrama do hrama. Vjersko tijelo se nekako oblikuje prema fizičkoj adresi kao neki lokalni vjerski mentalitet. Ovdje ima više dostojanstva, tamo ima više topline. Nije željela prorokovati pa joj se nije dalo u neki drugi hram otići, samo povremeno. I vezali su je ti stupovi. Bio bi red da u tom kamenu otkrije što više onih trenutaka kada je tek dolazila u hram po prvi put, davno. Najvjerojatnije ju je zaprepastila silina kojom su se duhovnost i odgovori izlili na nju u kratkom času, kao iz kabla, odgovori na pitanja koja ljudi postavljaju od najranijega djetinjstva pa do sigurne zrelosti. Koliko je samo tražila, koliko je pretraživala sve što joj je došlo pod ruku, u pamet i srce, a nedostajalo je sve najvažnije. Nitko se ne nađe, samo Učitelj. Svećenici su ljudi koji rade svoj posao. Njoj je, kao vjerniku, zaista bilo potrebno puno napora, a nije sada mogla nikako znati što sve podnose oni. No, bila je nekako uvjerena da vjernici od tih napora bježe redovno. Zar je istinska duhovnost samo privilegija onemoćalih starica? 15.09.2104. 06:21

INDIVIDUALKA

Predaja. Svaka čast Svetoj Predaji, ali ona se nalazi u Pismu, a ne samo u Katekizmu Katoličke Crkve. Prevagnula je malo previše, činilo joj se. A niti Katekizam nam nije jača strana nego samo osobni dojam o blještavilu i sjaju, zlatu i glazbi. Doma samo ištem, a ne učim. Samo ponavljam krunicu. Gdje je ono ' ljubi me svom snagom svojom, svim umom svojim'? Bila je zahvalna na svom školovanju, na miru u crkvi i na vjerskoj slobodi. Upravo je nailazila u fazu kada se nastojala osjetiti što više dijelom cjeline, to je moralo doći na red, prije ili kasnije. Sada je bila dovoljno dobar individualac pa je mogla na taj način prići narodu i nekako se tamo smjestiti. Osim toga, taj narod zaista pretrpi sve. I nju.

Slijedeće je utjeha. Zašto vjernik očekuje utjehu, ta ona dolazi sama po sebi?

Problem je veliki bio u zadnjim redovima. Čak i ne tamo nego negdje u zlatnoj sredini i osrednjosti.

Još je problem u pravu prvenstva. Tko će stići bliže Božjem prijestolju. Tko je zauzeo čije mjesto.

Najdraže joj je bilo što ima prvu klupu ispred sebe, a ona je često bila – prazna. Oko oltara ljudi, a prva klupa prazna. Zar zaista misle da moraju sjesti otraga da bi im se ispunilo ono 'tko je posljednji, bit će prvi'? Imala je i žrtvicu jer su joj preblizu uglavili klecalo do klupe pa je uvijek nažuljala koljena. Adoracija je bila utrnjenje udova. Ništa, nije bila svjesna.

Problem je bio i u njezinom kašljanju, orilo se je previše.

A onda, slavlje. Kad bi ih češće bilo više, kad bi bilo manje skromno, a češće svečano. To bi jako djelovalo na vjernike bez puno drugih trudova.

I pjevanje njezino, taj užas i grozota, naročito zbog te upornosti da udavi bližu okolinu. Nije mogla odoljeti, a da ne pjeva. Čak je i uspjela naučiti ponešto od nota. U posljednje se je vrijeme općenito nekako nastojala pritajiti i nestati, a biti sasvim blizu. Željela je vidjeti, a ne biti uopće primijećena. No, to je bilo nemoguće izvesti, naročito kad nije bilo naroda, čula je samo sebe. Nastojala je i ne gledati izravno, ma koliko to izgledalo izvještačeno, samo da ne skrene i nehotice pozornost s Krista. Iako, to je sve uvijek bio Isus, mnogima to nije bilo baš sasvim jasno.

Čitači. Biseri obreda. Tihi i stalni požarnici. Također je lijepo kad ih ima više. 15.09.2014. 06:49

KRAJEM GODINE

Čekala je da se malo bolje razbudi, bila je završila ipak još malo na spavanju. Sada, kad je uhvatila najjače dojmove nadahnuća, mogla je promisliti malo odakle bi počela rekapitulirati posljednjih tisuću dana koji polako ističu do Krista Kralja i koji su započeli onoga dana kad je Svjedok pročitao Amosa. Nije se vidjelo iz njezinih pjesama ništa. Nije se dogodilo ništa, bila je i dalje presretna, a još k tome i puna dojmova koje i dan danas pokušava srediti. Ostala je 'sama' s mnoštvom vjernika, naroda i duhovnika. Bez Svjedoka. Istovremeno, Svjedok je još uvijek prisutan kao da nije morao krenuti propovijedati u Judeju. Njegovim odlaskom i naknadnim susretima i dodirima, Igračica je zadobila najveće moguće prilike za duhovnost. Osjećala je velike darove koje joj je Svjedok ostavio i koji su se nadopunjali prijateljstvom Učitelja. Svaki pojedini duhovnik njoj je bio značajan, ali neki su jednostavno bili značajniji i sjećala se je što je, zahvaljujući njima, doživjela i proživljavala. Sve je to bila ljubav od Boga. Božanska ljubav, bez primisli na suzne doline i grijehe ljudske, bez muke koja se ne bi mogla preživjeti i upotrijebiti, bez trunka patnje, a duboko duhovna jer ljubav je Duh i početak svega. Imala je muke svjetovne koje je prebrodila lakše uz pomoć duhovnosti. Sanjala je Svjedoka, imala neopisivo lijepa viđenja, vidjela je puno simbola na drugima, ali sa Svjedokom je još uvijek molila te pokrenula konačno onaj ženski zavjet o stalnoj vezanosti i vjernosti. Svjedok je bio jedna od najtvrđih kamenih ploča u stijeni sigurnosti i povjerenja, on je također bio živ čovjek od krvi i mesa koji je posredovao najčišće upravo između nje i Krista, a s Kristom i sa svetima koji su neprekidno potvrđivali da je Igračica na pravom putu kontemplacije i povjerenja u svoje vlastite spoznaje. Ne može se iskazati koliko može značiti u životu vjernika jedan svećenik. Vjernik mora imati puno povjerenje, a svećenik zaista mora predati sebe. Iako se je osjećala strašno nametljivom, Igračica je silno željela te odnose barem pokušati prepričati.

Bila je često na putu prema vrhuncima, dugo vremena, a tada se odjednom našla na oblaku koji je već uplovio malo u područje judejsko. Spoznala je da Svjedok ili očekuje daljnji napredak od nje ili barem stabilnost. To je bilo teško izvesti jer je bila uvijek nemirna psihotičarka, a skretala je i pažnju nekim prolazećim likovima koji su joj otežavali održavanje zavjeta. No, znala je da ih šalje Gospodin. Posvetila se nekima i nečemu potpuno, ali kad je primijetila da bi se mogla izgubiti u predavanju i svjetovnom životu te da ništa više ne može učiniti za te likove, odlazila bi u judejsku oazu pokajnički jer je znala da je postala malo više grešna. To je bilo neophodno proživjeti, a bilo je zapravo i iskušavanje njezinih snaga i odlučnosti iako nije uopće bila odlučna kad je započela sa zavjetom. Predavala se, a tek kasnije spoznala da se tako ponaša jer ju je to Svjedok naučio. Rijetko tko bi rekao da treba izgubiti Gospodina radi Gospodina, možda samo sveti Pavao, a Svjedok je neminovno upravo tu poduku ostavio Igračici najzornije i najupečatljivije. Zato i nije mogla reći da je nešto glumila, igra je bila igra samo zato što je u dnu duše znala da ostaje unakrsna tumačiteljica između siromaha i rubnih ljudi, grešnika, prostitutki, prosjaka i, s druge strane, duhovnika i svećenika koji su izgledali onim rubnim ljudima prilično čistima, ali i sterilnima. Iznenađenje je bilo da ti ljudi pripadaju Gospodinu više nego većina vjernika koji su bježali od društva u svoje tople molitvene živote, a nisu postizali ništa posebno godinama dok je Igračica nekako uvijek znala da se moliti i kontemplirati u svijetu ne može bježeći od toga istoga svijeta. Tko je želio biti duhovnik, imao je svoj križ, ali tko je ostajao laik, redovan ili klasičan vjernik, imao je veliki zadatak reći svijetu novost Kristova uskrsnuća. No, tu novost svijet je jako dobro znao, a topli vjernici su često držali da je svijet sam po sebi samo jedno veliko pakleno grotlo koje treba izbjegavati te su u svojoj izolaciji uspjeli izopačiti vlastitu rimokatoličku vjeru i vjeroispovijest, onako, u svojim takozvanim privatnim životima. Svi su mislili nekako da su baš oni sveti kao Ivan, ljubljeni Isusov učenik i poistovjećivali se s njim bez nekoga utemeljenog uvjerenja i dokaza ili argumenta kojime bi sebi ili drugima pojasnili kako su to upravo oni imali tu čast da budu izabrani za ljubljene rijetke učenike. Igračica je čvrsto vjerovala u hijerarhiju i u to da neće svatko stići visoko u vječnome životu. Svi koji stignu i kada stignu ostaju potpuno blaženi i to je sve, a ujedino je i prelijepi krajnji zaključak. No, neki su tamo ipak svjetliji, a neki svijetle manje. Igračica je bila potpuno zadovoljna spoznajom da će možda svijetliti više od nekih drugih i da će odmah i brzo stići u blaženi život kojega je osjećala na svojoj koži. Znala je da ih ima svetijih oko nje i često je morala pomisliti kako je važnije da ona nekome bude korisna, makar pala i u grijeh nego da pokuša sačuvati svoj život svetim na neki način pa ne poduzeti ništa za nekoga drugoga. Ponižavala se je, upadala u prepirke, povisivala glas i grubim tonom od sebe činila pakleno tešku osobu, samo da onaj neki lik pokraj nje ne pobjegne i ne ugleda njezino izbjegavanje i, ne daj Bože, sablazan. Neka se radije nad njom sablažnjavaju, mislila je. No, ipak je postojala opasnost da će previše izobličiti svoju predanost jer je znala da cilj nikada ne može opravdati sredstva kojima se pokušava dostići.

Bila je sretna što je to uzburkano promatranje svijeta, i aktivno, bilo sada iza nje. Čak je i pravdu svjetovnu promatrala svim srcem i nadala se da ima nekoga smisla u tom šarenilu grešnika koji nikada ne mole i praznovjerni su, a tada je nailazila na apsurd jer je vidjela da pravde nema niti u hramovima Božjim. Od tada su za nju postojali sveti koji su bili samo njezini, od velikih svetaca, preko svih mrtvih pa do onih koje joj je Isus dao. Nikada nije prva tražila ljude, uvijek je čekala tko će nabasati na nju. Tako je bila sigurna da je tom liku nešto od Boga dužna. I za nju je Svjedok rekao da je prva pristupila njemu, a ne on njoj što je bila i očigledna istina. Susret sa Svjedokom je bio za nju susret s Božanskim leđima i predokus lica Kristova. Poslije ju je obasuo Gospodin darovima i uslišanjima, cijelo vrijeme ju je obasipao, još od onoga trenutka kad je naletjela na Učitelja. Možda je ipak prije toga bila i bez molitve zaljubljenica u Istinu kad je Bog učini tako blaženom u drugoj polovici njezina života. Sada, kad je imala svoj narod te se osjećala sama narodom Božjim, nije više bio prioritet predati se pod svaku cijenu nekom liku jer je bila naučila ne padati uopće u iskušenja ako nije imala nekoga interesa. Interesi su također od Boga darovi. 15.09.2014. 10:25

U HRAMU

Što je još bilo važno napomenuti i čega se morala prisjetiti, nije željela puno govoriti. Daleko je stigla u psihoterapiji psihoze, daleko je stigla u ostvarivanju svojih poetskih težnji, daleko je stigla u etici života. To su bili neki od najvećih i stalnih darova. Obitelj je bila višestruko blagoslovljena i Igračica se je pripremala za ostarjele godine. No, još uvijek danas nije vrijeme za neki odlazak u mir.

Postojala je i ta neka nada da će se još svakojaka čuda dogoditi u vezi njezinih svetih. Bilo joj je krivo što ne može vjerovati bezrezervno svima u hramu. Bilo je povremeno previše suhoće na koju nikako nije bila navikla. Što se to dogodilo, nije naslućivala i nadala se je da će se okolnosti promijeniti. Imala je neke simpatičnije duhovnike, ali nije stizala u hram onoliko koliko bi željela jer nije mogla tako biti aktivna u svijetu, a da se ne umori. Nije to bilo dovođenje ljudi u Crkvu nego izlazak iz presvetoga područja na teren. Previše je dobro svijet poznavao to licemjerje, a predaleko su bili vjernici od svijeta i nije moglo doći do okupljanja na jednom mjestu, možda jedino radi Svetog Oca na hipodromu.

Nije joj bilo jasno od čega žive vjernici koji nisu željeli uplitati se u svijet. Ona nije tu suhoću mogla dobro podnijeti jer u svijetu ne očekuješ pitke vode, ali na presvetome mjestu da. Događalo se da se napoji u izobilju usred pakla i da tada pristigne u onu suhoću koja joj je izgledala tim strašnija. Sigurno je i sama osjećala nešto neuredno iz sebe i u sebi. No, Krist je govorio vrlo jasno njezinome srcu. Vjerovala je u svoja opažanja, ali je ostavila i prostora za pogrešku. Zato se je možda i željela pritajiti, a morala se je pritajivati u oponašanju 'normale', u klasičnom kršćanskom stavu mira i potajne frustracije, samo što ona nije toliko bila frustrirana nevoljom u životu nego suhoćom u hramu.  Imala je dojam da su molitelji odlazili iz hrama jače frustrirani nego kada bi došli. Morala je dobro paziti da ju ne obuzimaju iskušenja.

Da, iskušenja su bila još strašnija nego ikada. Nije bilo to iskušenje pohlepe očiju i srca, bilo je strašno iskušenje u samoj molitvi, strah ju je bilo pogrešnih predodžbi i uzaludne riječi. No, Gospodin je uslišavao. Više joj je to bilo drago kao potvrda pravovjerja nego kao samo uslišanje.

Smetalo joj je malo kako se ponekad Crkva natječe u osvajanju vjernika sama sa sobom i kako želi grčevito sačuvati vjeru. Za Igračicu je to bilo nepojmljivo jer 'tko čuva svoj život, izgubit će ga'. Crkva nikako nije mogla propasti, a svijet je propadao stalno. Uzaludna bojazan i strah od pogana i njihovoga truda oko toga da izfilozofiraju i protumače sebi Otajstvo Crkve po svome.

Imala je nekog posla pa prekide udubljivanje. 15.09.2014. 11:49

BOG S NAMA

Kasno je ustala, a datum je još uvijek bio isti. Opet se umorila previše.

Crkva je za nju bio Svjedok i sve što je nalazila u jednome, postojalo je i u drugome. Rijetko se duši pruži takva prilika, možda samo u nekom svetom braku, ali tamo nema svećenika. Bila je sretna zbog svojega križa usamljenosti jer zbog njega je došla u priliku naglo se i totalno zaljubiti u Svjedoka što joj je donijelo spoznaje koje ne bi inače dobila. Kako je njemu uspjelo ostaviti takva traga u njoj, bilo je pitanje Božje volje i podlaganja Bogu živome. Ljubav je živa osoba. Isus se utjelovljava gdje su dvojica ili trojica okupljena u Njegovo ime. Svjedok nije morao učiniti ništa, a ljubavna se je komunikacija događala; nije morao dati na znanje Igračici da mu je ona nešto posebno, a ona je morala samo prihvaćati i ostati smirena iako je tijekom nekoliko mjeseci srce njezino burno udaralo. Uvijek joj se događalo da su propovijedi za nju prava riječ u pravo vrijeme, ali sa Svjedokom i njezinom zaljubljenošću to je bio vatromet spoznaja i emocija; to je, dakle, Bog, to je ljubav za kojom je tragala, znajući dugo vremena da je nosi u sebi. Sličan je duhovni odnos imala samo s majkom, ali nikada tako jasan i definitivan.

Imala je dojam da ima neko osjetilo za poruke koje su bile neizrečene doslovno, ali sa Svjedokom Igračici je to osjetilo služilo samo da joj opetovano dolazi do svijesti da se nalazi u raju iz kojega niti danas još nije izišla. A to je upravo zasluga svećenika. Raj je upravo plodna komunikacija zaljubljenih. Ne možete to izvesti u klasičnom vjerskom braku. Potpuno joj je bilo jasno kako se to svećenici ne moraju ženiti i kako to žene ne mogu nikada vršiti svećenićku službu. On je pastir za sve ljude dok je ona nekima majka, a svima ostalima nedostupna. To je bilo sigurno, tako je moralo biti oduvijek i zauvijek.

Muškarci uglavnom nemaju takvu emotivnu hrabrost i toliko pribranosti. Žene su uvijek oprezne i praktične, ako nema čovjeka svoga života i prilike za stvaralačko rađanje, neće se nikada upuštati dalje od površnoga prijateljstva jer je opasnost od bilo čijega padanja u grijeh prevelika. Muškarci također nemaju takva strpljenja za ženske misli. Zbog svega toga, Igračica i Svjedok nisu mogli postati i ostati nikakav stereotip. Ljubav Boga nikada to ne može biti. Bog je uvijek živ i stiže na vrijeme. Hram je idealno mjesto za Božje djelovanje, u hramu se tako nešto kao njihova ljubav moralo češće događati.

Istovremeno, Svjedok i Igračica nisu imali puno zajedničkoga, bili su prilično različiti na prvi pogled, ali ih je zaista spajala odanost Stvoritelju. Kad ne bi toga bilo, ništa im vrijedilo ne bi, niti svećenicima, niti općenito vjernicima. Čak je i sablazan vjerna pratiteljica ljubavnih poruka i događaja u hramu, na svetom mjestu.

Igračica se osjećala obaveznom prihvatiti činjenicu  da Svjedok ostaje ubuduće njezina iskra života jer ju je on neprekidno poticao na nove spoznaje i traganja. S Tijelom Kristovom primala je i njega dok Svjedok nikada nije morao nju niti pogledati. No, nije morala razmišljati uopće da bi znala da je njezina svaka poruka prihvaćena. To je tako moralo biti. Oni dvoje nisu samo bili istomišljenici u pitanjima vjere, njihov je pristup vjerskom životu bio identičan. U isto vrijeme ni po čemu se nisu razlikovali od svih ostalih. I to je tako moralo biti.

Često je u molitvi viđala Svjedoka, a kad bi kontemplirala i obraćala se Gospodinu, nije mogla Svjedoka nikada zaobići. On joj je bio najbliži, usadio joj se u srce i to nekako nije moglo biti jednostrano jer inače ne bi niti postojalo kod nje. 15.09.2014. 23:59

PJESMA ANĐELA

Postojala je neka djevojka. Ona je bila valjda anđeo čuvar Igračici i često je pjevala. Igračica je zato nekako uvijek kroz pjesmu doživljavala svoj vjerski život. Promatrala je kako Svjedok odlazi, dostojanstveno kao što je uvijek i bio prisutan. Morala je poduzeti mnoge psihofizičke i molitvene napore da bi mu mogla biti toliko ravna da razumije što to on govori.

Nekako ju je odveo na pašnjake čistoće i nevinosti za koju ljudi uglavnom misle da je ne mogu imati ili da je više nemaju. Ali to nije bila nevinost djeteta nego nekakva krhka i nedodirljiva čistoća. Čovjek može nastojati dostići vjersku čistoću i svetost, ali ovo je bilo nešto nalik načinu kako ljudi zamišljaju anđele. Također je rijetkost da neka jako sveta osoba uspije sa sobom u svetost odvesti bilo koga drugoga tko doslovno bane u hram iz svijeta. Igračica dugo nije mogla povjerovati da je imala sposobnost tu rajsku čistoću uočiti kod Svjedoka. No, znala je da je inače ne bi toliko privukao.

Njegove su riječi bile škrte i bremenite. Lake i jednostavne. Misli koje je običnim govorom izricao bile su velika novost na njezinom  vjerskom putu. Žeđala je i dobivala vode života i duhovnosti koju nikada nije unaprijed očekivala. Željela mu je dati do znanja da ga dobro čuje. Poslije bi razmatrala te nove i nepoznate predjele u kojima bi se našla. Nije bila dorasla nevinosti, nije mogla to opisati, ali Gospodin je uslišavao i kao da je to bilo više nego dovoljno. Nitko se nikada nije pridružio tom svetom zajedništvu. 16.09.2014. 00:15

JEDAN JEDINI

Odlučila je ostati sama, a drugačije nije niti mogla. Svijet nije nudio takve prilike i nije mogla biti sretna i zadovoljna s tolikim predrasudama. Jedino je mogla činiti nešto radi Svjedoka i uspomene koja je bila življa nego ikada, radi Boga. Tražila je dovoljno, pokušavala dobiti izričite odgovore. Ne može doći hramu bliže nego što jest. Ne može ostati u svijetu. Pronašla je područje na 'ničijoj zemlji', utočište iz kojega joj se nikako nije dalo otići. Naravno da je željela ostati onoliko zdrava koliko je mogla biti. Prepustila se malo odmoru i pustila da joj Gospodin donosi ljude i prilike. Za nju je to bilo idealno, ali možda neće uvijek biti s tim zadovoljna. Nije mogla normalno živjeti, a da ne daje Bogu ništa više. I evo, sada je došlo to vrijeme za ponovnu kontemplaciju. No, svijet je ipak vukao na svoju stranu. Bio joj je žuljeviti taj križ. Vodio ju je tamo gdje nije htjela, a kad bi se prepustila, ostajala bi na trenutke prazna.

Nije mogla pronaći ništa slično. Niti približno. Nigdje. Ipak je bila otvorena za ljude iako ne uvijek i za svakoga. Takve su jednostavno bile okolnosti. Morala je priznati da je zbog nekih velikih promjena umorna i nemoćna i nadala se je zdušno da će se oporaviti sada, uskoro.

Morala je proći te ispite i takva ispitivanja, morala se uvjeriti na svojoj koži da svijet ne daje ono što je dao Svjedok. Znala je odavno da nema onoga što je nosila u sebi nigdje vani, inače bi se puno prije u životu obrela u hramu. Imala je takva životna iskustva da nije mogla biti zadovoljna praznim načinom života, predrasudama. Kad je čula Učitelja, bilo je to neophodno obraćenje i poslije nije više ništa očekivala i mislila je kako može biti konačno nekako svoja. Tada je Svjedok, dobro poznati Svjedok, valjda primijetio da je žeđala puno u životu. Valjda se našao u takvim okolnostima da joj je morao pokazati mrvu prijateljstva, a Igračici je upravo takva naklonost nedostajala. Nije ona tražila puno, tražila je nešto slično onome što je nosila u sebi, barem po kvaliteti, ne toliko po količini. Poslije svakog susreta je odlazila prepuna i zadovoljna, ne očekujući ništa više. Svaki put se iznova ugodno iznenadila. Otkrićima nije bilo kraja. Morala je naučiti vjeru, a iz priloženog oko sebe to se nije dalo izvesti. Konačno nije bila sama i jedina.

Vjersko tijelo je bilo zatvoreno u sebe. Jednom prilikom su joj pokušali reći da su za takve slučajeve odgovorni roditelji. No, mislila je, ne može roditelj biti odgovoran za to da li je netko vjernik ili nije jer djeca odlaze u nekakvo društvo u kojemu se susreću s ostalim vjernicima, a ti ostali su svi također odgovorni jedni za druge. No, izgleda da se to u stvarnosti ne događa, ta odgovornost. 'Majka moja i braća moja oni su koji slušaju riječ Božju i vrše je'. Gdje su ti ljudi? 16.09.2014. 09:54

ZAHVALNOST

Nije željela biti nezahvalna, na svakom detalju i na svakoj riječi zahvaljivala je Bogu. Ali zašto je uopće morala doći, i ona i mnogi drugi, u takve okolnosti da mora biti zahvalna na mrvicama? Toliki životi propadaju jer su ljudi otuđeni, prestrašeni, povučeni. Igračica se uvijek povlačila kad je bila u nevolji. Da li je moguće da su kršćani zapravo samo ljudi u nevolji? Kako malo mira pronađe čovjek u nevolji ako ne moli Boga? Igračici su pomagali nevjernici isto toliko koliko i oni redovni vjernici, ako ne i više. Ako bi povjerovali njoj, to je bilo sve, nikada joj nitko nije rekao da želi u hram, tamo gdje ona crpi snagu za svoju vjeru. Ljudi poistovjećuju obred katolički s magijskim obredima, postavljaju se isto kao što je čovječanstvo razmišljalo u doba pračovjeka i prvih ljudi koji su strahovali od gromova. Zatim misle kako molitva pomogne protiv gromova i dobiju predodžbu da na svijetu postoje dobri i zli obredi. Tada im morate reći da je Isus, Gospodin koji je sišao među ljude, iznad dobra i zla, morate reći ljudima da je i ono što izgleda dobro i ono što je zlo, sve pod vlašću Kristovom. Tada, pak, ljudi ponešto povjeruju, ali ih zakoči zid šutnje vjerskoga naroda i ne odu u hram. Još i govore da vjeruju u Boga, ali ne povezuju to s činjenicom da Bog u hramu ima svoje Prebivalište za čovjeka na zemlji. Ne vide i ne mogu ljudi vjerovati da se s Isusom koji je Bog može učinkovito razgovarati, da se može ići dalje u beskraj, da se čovjek može odmaknuti od onoga praznovjernoga mentaliteta iz prapočetka. Svi mislimo kako smo odmakli od postanka svijeta, ali nismo napredovali. Biti kršćanin znači biti kulturan i to je sve. Vjernik misli da je kulturan kad, primjerice, traži socijalnu pravdu za sebe, ali to nije to. Biti kršćanin znači biti uvijek žrtva, ali sretna, zaljubljena i zadovoljna žrtva jer u hramu, na obredu susreta s Gospodinom, On daje novu snagu kad god vjernik Bogu na susret dođe, neiscrpnu snagu na kojoj se hrani ovj svijet. Tada kršćanin zna da je netko iz njegove okoline napredovao, da je napravio korak prema Bogu koji je svima krajnji cilj. Kršćanin na kojega se svijet oslanja samo mora uputiti svijet na izvor svoje snage i moći. Ako se neki vjernik zatvori od svijeta, ne može se podložiti nikome kao žrtva, a tada upute o tome kako treba doći na obred ništa nikome ne znače. 16.09.2014. 10:21

MOBITELI

Mobiteli su postali savršenstvo bez kojega nema normalnoga života. Globalizacija je napredovala u smjeru oslobađanja od lokalnih nereda i sukoba. Astronomija je dovela čovjeka do najudaljenijih nebeskih tijela. Psihologija i sociologija je dovela mnoge ljude do jasnijega samospoznavanja. Genetika je načinila ogromna otkrića. Ljudi su navikli čuti u jutarnjim vijestima kako su liječnici pobijedili najopasnije viruse prije nekoliko sati. Ljudi s tjelesnim oštećenjima imaju implantate koji im služe savršeno. Odgoj i zaštita djece postaje konačno opća briga i potreba društva. I psihoze više nisu nepoznanica. Slijepci od rođenja ozdravljaju.

Ipak, Igračica u tom svijetu koji komunicira mobitelima nije smjela reći ljudima da je zakinuta za mentalne sposobnosti te da mora redovno odlaziti na terapiju, doslovno na injekciju u bolnicu. Ljudi nisu mogli shvatiti njezino oštećenje, ali čim bi čuli da odlazi jednom mjesečno na injekciju, sklanjali su se od nje kao da je okužena. To joj je bio neposredan pokazatelj kako sva ta slavna otkrića normalnim ljudima ništa ne znače; ljudi su rukovali mobitelima, a nisu znali niti što je to, primjerice, uzemljenje. Znali su što se događa sa crnim rupama, a nisu znali bez mobitela pronaći prvi i najbliži robni centar. Bacali su velike količine hrane, a gladovali su više puta na dan.

U njoj su se bili prelomili ti egzistencijalni apsurdi. Bila je u centru svijeta, imala je aktivan život na internetu,a nitko nije primijetio koliko je žedna usred obilja svega što taj opisani svijet daje ljudima. Voda je bila na sve strane, a ljudi su mobitelima dobavljali nešto protiv žeđi. Čovjek traži kruha preko pogače. Isus ne može prići na tako komplicirani način bilo kome, ne može piti ako Mu ljudska ruka ne zahvati vode iz onoga osamljenog zdenca. Može jedino dežurati na svijetu, u Prebivalištu i tamo stvarati čistu i bistru, ljekovitu izvorsku vodu. Treba Mu samo prići, a možda čak niti to. Treba jednostavnijim putem naprosto zagrabiti, možda samo malo ispod površine.  Isus dolazi i preko mobitela, ali ljudi ne mogu spojiti svoje iskonske strahove s tako savršenom tehnologijom, ne mogu sami sebi vjerovati jer čovječanstvo nije otkrilo neposredne puteve za svoj razvoj i nikada niti neće jer Bog stavlja čovjeka na ispit zrelosti za raj, sa suživot s Njim.

Voljela je svoju osamljenost. Društvo je svakome čovjeku neophodno, ali može odvesti u strašne i negativne krajnosti za svakoga pojedinačno. Kad je bila sama, puno raznih nametnutih potreba bi nestajalo i dolazila je u stanje savršenoga mira, zadovoljstva i sreće. Ljudi su imali sve od kada se Bog utjelovio pa žrtvovao za otkup grijeha čitavoga čovječanstva, imali su sve, ali nisu znali položiti ispit zrelosti za raj jer su bili i još će dugo biti autistični. Društvo i društvenost poticali su taj autizam dok je osamljenost mogla također odvesti čovjeka u krajnost, ali bi prije toga čovjek ipak stigao spoznati da se nalazi u Obećanoj zemlji, a ponaša se kao neki vrabac ranjenoga krila koji drhturi na dlanu nekog znatiželjnog i zaigranoga dječaka. Dječak može dati ranjenoj ptici mrve kruha dok se to krilo ne oporavi, ali vrabac tada odlazi svome jatu i napušta dječaka. Čovjek nije vrabac, ima svijest najmoćniju, ima sposobnost izaći iz sebe i preobraziti se u duhovno biće koje može komunicirati s Duhom Božjim koji je vječan. 16.09.2014. 11:17

DRUŠTVO RANJENIH KRILA

Igračica je oduvijek voljela trenutke samoće, a nije, silom prilika, ovisila o društvenosti. No, i u potrazi za Istinom, društvo se nametalo sa svojim predrasudama. Kad joj je Učitelj pokazao Uskrsnuće, više nije imala većih težnji i potreba i bilo je spontano, a kasnije i promišljeno s njezine strane, okrenuti se tim silnim predrasudama i pogledati to društvo ranjenih krila. Osjećala se je nekorisnom i iznenađenom kad joj je Bog dao još i Svjedoka, to je bilo tako znakovito kao da je nekome, tom društvu, još uvijek namijenjena. Imala je mrvica za hranu i vode za piće. Zašto ne bi ponudila to nekome? Zašto bi, s druge strane, nekome uporno nudila vode koju ne želi piti dok možda iza njega čeka slična osoba upravo na kap te iste vode? Žednih je bilo na sve strane. Normalno je bilo pokušati naučiti kako žedni dolaze do izvora dok lutaju obezglavljeno pustinjom; kako je ona nabasala na vodu života? To je bio taj križ kršanstva, upoznati sebe da bi mogao pomoći bratu. Osamljenost je njoj bila dobra škola za bolju i kvalitetniju drušvenost.

Kad bi se usredotočila na prvoga do sebe, vidjela bi kako ne prepoznaje vodu za piće i bilo bi joj neobično pa se sjećala koliko god je mogla u prošlost svojim sjećanjima otići, ali kod nje je to prepoznavanje bistre pitke vode uvijek već postojalo. Bilo je strašno puno blata i mulja, a vrlo malo bistrih kapi, ali nikada nije mogla uzeti bilo kakav mulj. Često je silom gutala, misleći kako će umrijeti od gušenja i davljenja, ali je uporno preživljavala i tada bi se znala dokopati odjednom istinske vode života. Mislila je kako mora postojati Bogu dobar, jako dobar razlog za njezino postojanje i svrhu. Inače bi je već odavno uzeo k sebi. Nije joj trenutno preostajalo ništa drugo nego da se nada da je bila korisna. 16.09.2014. 11:40

LOVORIKE

Postojala je, naravno, opasnost i za nju. Stjecajem okolnosti je odgojena u izolaciji. Izoliranost joj je bila tijelo, krov nad glavom i temelj postojanja. Možda je morala iz toga izići u društvo, ali uvijek se vraćala jer nije dobivala niti blizu toliko hrane u društvu koliko u izolaciji. Uzmimo da su i drugi željeli skloniti se povremeno od svijeta, ali za to vrijeme nisu se suočavali s onim temama koje je njoj donosila izolacija. Imala je dojam da ljudi koji se povlače iz društva uopće ne žive nego nekako kao da odspavaju i prespavaju, te se zatim, jednako prazni i žedni, vraćaju u društvo. Sigurno je postojala okolnost u kojoj ti društvo više pomogne nego sam ti sebi, ali, budući da društvo opstaje kao jako autistično, bilo bi zgodno da se toga autizma čovjek sam od sebe riješi, sam pred sobom. Dovoljno je sebi priznati neke osnovne životne činjenice bez obzira da li se to događa uz pomoć društva ili u velikoj osamljenosti. Igračica je došla do zaključka da joj društvenost sama po sebi i sama radi sebe nije neophodna.

Svjedok je bio jedan vodonosac koji je Igračicu izprovocirao, ali ne namjerno, te je ona odmah željela dati na znanje Svjedoku da nije u pravu sasvim i tako su počeli razgovarati. Možda je dobro izprovocirati žedne nekako namjerno, možda je to moguće i možda nije i ne mora biti grijeh. Reći, na primjer, nekome da je nesposoban na svome vlastitome terenu kako bi se taj osjetio dovoljno zainteresiran da o svojoj temi i o sebi razgovara beskrajno. Problem je psihofizički bio Igračici toliko dugo slušati kako ljudi pripovijedaju o sebi, a ne čuju nikakve primjedbe s njezine strane. Nije mogla ostajati dulje vrijeme tako pasivna kao neki neutralan slušač, morala je progovoriti o tome što je vidjela i zaključila iz razgovora, odnosno iz ispovijedanja i monologa nekoga s kim je razgovarala. Možda više nije niti bilo potrebno jer bi često nakon njezina izraženog mišljenja ljudi ušutjeli. Možda je to bio znak da pokušavaju sagledati svoje riječi s drugoga stajališta, a možda su se ljudi pred njom povlačili nezadovoljni. Još jedan problem je bio kod nje, ljudi često nisu znali koga imaju pred sobom. Mislili su kako ih jedna bolesna i neuspješna postarija žena ne može naučiti ničemu. No, tada nisu je morali niti tražiti. Nije joj bilo uvijek jasno zašto joj se ljudi obraćaju i očekuju od nje nešto nemoguće, nije joj bilo jasno kako ne vide da od nje ne mogu imati nikakve druge koristi osim suočavanja s njezinim mišljenjem. Željeli su je naprasno promijeniti, indoktrinirati, prilagoditi sebi, a njoj to sve nije bilo ono što je žeđala, a niti zanimljivo. Neko vrijeme je pokušala biti vrlo dostupna i pristupačna, ali ljudi se straše sponatnosti što je bio znak da ne znaju biti niti sami sa sobom spontani što je njoj ugodno sjelo na dušu jer je dugo vremena patila zbog svoje nedruštvenosti.

Sada, u starijoj dobi, željela se je vratiti u svoju izoliranost, ali ne i zaboraviti odgovoriti na kakvu provokaciju. No, ništa je nije provociralo. Bilo je ugodno tako se odmarati na lovorikama. Prestat će, prije ili kasnije. 16.09.2014. 12:16

IZRAŽAVANJE EMOCIJA

Nije bila nikakav majstor s emocijama, niti u izražavanju emocija. No, niti društvo to nije znalo, samo u slučajevima kad bi ljudima nešto prekipjelo, a tada bi bilo previše grijeha. Igračica je znala upiknuti pravi trenutak jednom smirenom riječju nekoga tko je u srdžbi pretjerao.

Sebe je podučavala kako u trenutku kada izlazi neka riječita psovka pronaći u svome vokabularu nadahnuća za izražavanje stanja u kojemu se nalazi. To je nužno dovodilo do preispitivanja svojih frustracija. Zašto čovjek u miru odjednom izgubi strpljenje do te mjere da si dozvoljava psovke dok u prvom stupnju pripravnosti razmišlja i ne psuje iako je situacija problematična? Drugim riječima, kada idete na bojište, jako ste sabrani i dobro ciljate, a kada je sve uglavnom u miru i redu, psujete i srdite se. Jedan je razlog taj što ste u pripravnosti u nekom stanju pozitivnoga šoka koji vam omogućava da emocije ne puštate iz sebe nego da pokušavate hladnokrvno razmotriti kako izaći što prije iz goruće opasnosti. Ljudi bi morali znati da su uvijek u gorućoj opasnosti. Ne, ljudi se jako opuste, to jest otpuste svoj mehanizam za življenje, a često si dozvole da ih potuku okolnosti.

U današnjem društvenom uređenju mediji vas dotuku, a da toga niste svjesni. Pravosuđe vas mami da bi vas dotuklo također. Demokracija vas izaziva da pokušate izbaciti iz sebe sve više i više nezadovoljstva. Konkurentnost u gospodarstvu vas potiče još ponajviše na revolucionarno odricanje od svega što nije komercijalno, što se ne može unovčiti. Sve manje ima onoga načina davanja usluge i protuusluge, a sve više se mjeri samo ono što se može pretvoriti u novčani iznos. To je Igračici bio jedan znak vremena, ali ništa novo pod kapom nebeskom. I Izrael je trgovao prije mnogo tisuća godina. Puteve među plemenima osiguravali su upravo trgovci. No, kada ste već na putu, zaboravite trgovinu i pogledajte trgovca i kupca. Razgovaraju kao roboti. To dovodi do sustezanja i gomilanja emotivnosti u sebi. Čim se nađete u okolnostima kad se od vas ne očekuje niti da nešto kupite, niti da nešto prodate, opuštate se i sve nakupljene emocije nahrupe iz vas, bilo u obliku pretjerane strasti spolne prirode, bilo u obliku pretjeranih psovki. Mnogi ljudi se posvete požudi kao sportu, ali često se i verbalno oslobađaju. Tada, primjerice, čujete najgore psovke, barem se toga nakupilo pred Igračicom jer ona uglavnom nije nikada trgovala svojim emocijama, niti se prepuštala svjesno trgovanju, to je za nju bilo samo najosnovnija potreba kojoj se čovjek ne mora prepuštati prečesto. Rijetko je bila u društvu tako usredotočena na trgovanje da ne bi primijetila tko je zapravo taj koji trguje s njom, bilo joj je uvijek jako sponatno pitanje u glavi o tome tko je taj koji trguje i odakle dolazi, a manje joj je bilo značajno što prodaje ili kupuje.

Tu dolazimo do tipičnoga praznovjerja i magijanja. Predmeti i ideje ljudske nisu božanstva. 16.09.2014.12:43

MOLITVENA LEGIJA

Pokušala je u zajednici molitelja proučiti svoju trenutnu svrhu. Našla je odgovarajuće društvo, ali njezina svrha sigurno nije bila ne proučavati nikada više svijet, a dolaziti samo kratko i povremeno iz svijeta na molitvu. Što da učini sa sobom kad nije u molitvenoj zajednici? Ne može se namjerno oslijepiti za svjetovne prilike i neprilike.

I što činiti u slobodno vrijeme kojega ima na pretek? Tu je njoj nužno dolazilo do svijesti da je još predaleko od svoje krajnje svrhe na svijetu. Društvo ju je postavilo kao bolesnika u stanje i okolnosti u kojima je bila velikodušno zbrinuta i – nekorisna. 16.09.2014. 13:10

PROSJAČENJE

Nastojala je ne provokativno djelovati jer su se ljudi nalazili izprovocirani svime što je od nje dolazilo, a ona to nije mogla staviti pod kontrolu. Pa kad je već tako provokativna, možda je to dar od Boga. Možda zaista treba namjerno i ciljano upotrijebiti tu svoju osobinu koja je ključna u njezinim društvenim odnosima. Bilo joj je čak i zabavno dok je svim silama pokušavala izgledati neugledno, pitomo, neprimjetno jer nije znala što je to što u njoj tako provocira ljude. Primijetila je da ljudi žustro reagiraju kad ona progovori bilo što što nije klimanje glavom. Zašto klimati glavom ako ne onda kada se točno slažete s drugima i kada vam otmu riječ iz usta?

U nekoliko zadnjih dana nije uopće marila za sebe ili za društvo. Tko god je nailazio, nije očekivao više od klimanja glavom, a ona nije nalazila razloga bilo što reći. Tako je bilo sve dok nije ugledala fotografiju prosjaka. Tada joj je nešto prekipjelo. Godinama se nastoji približiti spontanim i rubnim ljudima, potrebitima i čak na ulicama je gledala obraća li se tko pogledom njoj. Ono što su prosjaci imali od svoga prosjačenja bila je samo jedna čaša piva na dan. Prosjačenje nije ništa drugo do li oblik društvenog života onih ljudi koji, kao i ona u zadnje vrijeme, nemaju prostora za disanje, a velikodušno su zbrinuti od strane društvenih odgovornih i manje odgovornih zajednica. Nije joj bilo jasno zašto društvo drži da su prosjaci nesretni i da im je loše. Teži slučaj su svi oni zbog i radi kojih prosjačenje uopće postoji. Da li ljudi zaista vjeruju da je prosjačenje unosan posao; da li ljudi zaista ozbiljno misle da su korisni kada odvoje vrlo teškom mukom kovanice iz svojih prebogatih usta i dodaju prosjacima kako bi od toga prosjaci mogli zaista živjeti i bolje živjeti; da li su ljudi zaista uvjereni da prosjaci nemaju niti koru kruha? Zašto dodaju te kovanice kad ne znaju kome i što su dodali? Ne poznaju ljudi prosjake, ali prosjaci poznaju Boga i kod Njega ne nalaze te ljude od kojih prose. Oni koji daju milostinju samo su materijal za prosjake, a oni koji prosjacima zdušno i velikodušno dodaju čak i po dvije kune odjedamput zapravo su jako problematični jer tim svojim postupcima kao da govore:'Ti si jadniji od mene, nemoj mi ništa pripovijedati, samo uzmi kovanicu i šuti.' Na taj način stvaraju savršene okolnosti za regrutiranje neprekidno novih prosjaka. Zašto nitko ne stane s te strane na kojoj ljudi prosjače? Većina ljudi misli kako bi najradije pokazali prosjacima velikodušnost i Boga, a nitko, izgleda, nema pojma da bi od prosjaka mogao nešto naučiti ili da bi možda prosjak mogao pokazati malo milosti prema svojem dobrotvoru i pokazati mu put do Boga.

Nije jedamput iznašla načina da nekome doda ono što mu je potrebno. No, uglavnom to nisu bile kovanice nego nešto sasvim drugo.

S druge strane, nikada ne bi dobila ono što joj je bilo potrebno nego možda samo kovanice ili novčanice. Novčanice je ulagala u korisne poslove, a kovanice su joj dobro došle u slučajevima kad se moralo plaćati gotovinom i nije se moglo plaćati karticom, a bilo je dobro došlo, primjerice papirići za duhan ili pero zelene salate na tržnici. Kovanice vam primaju samo oni koji služe pivo. Pa, neka je i piva u tom dosadnom društvenom životu. Zanimljivo je sjediti na ulici i promatrati kolotečinu svakodnevice, niste opterećeni nikakvim društvenim normama, policija vas uopće ne pita niti za osobnu iskaznicu, niti za porez. Neka je, kad ne može bolje. 16.09.2014. 13:39

BANKA

Banka je kad od najgorega materijala načinite savršenstvo.

Kad već ljudi moraju razmijenjivati stvari, a ne sebe davati i druge ljude primati, tada je najpametniji onaj koji sebe daje ljudima koji trguju i uzima ljude, pije im krv ili nešto slično za sebe.

Igračici je bilo najlakše, najbezbolnije i najprosvjećenije općiti s bankom. Tu su bili najčišći računi i najučinkovitija ljubav.

Uvijek je bila osoba koja je u sustavu, to jest, uglavljena od rođenja u neke pravne okvire neke države. Država joj je nalagala da ode u školu ili na posao jer je time država dobila svoj legitimitet, odnosno egzistenciju te prava da jednom ubire ugled, slavu i porez. Tako je ostala u državi i do dana današnjega jer država ima podjednake zahtjeve koje je imala i davno nekada.

Kad joj država već tako zdušno nudi pravni sustav i ne da joj disati, Igračica je nastojala slijediti društvena i državna zbivanja jer i da nema države također bi bilo napada, kriminala i preživljavanja. Zar nije jednostavnije preživjeti tamo gdje ste rođeni i u istim okolnostima nego otići negdje  u neku okolinu u kojoj se drugačije čovjek mora boriti za egzistenciju?

Samo je jednom Isus došao među ljude. Između ostaloga, taj je dolazak imao poslužiti i svim ljudima u svim okolnostima. Isus je taj koji izbavlja čovjeka iz kolotečine neprekidne borbe za opstanak, u Bogu čovjek opstaje i temelji svoju egzistenciju, a Bog je prvenstveno Duh, nije novčanica.

Banka je klupa na kojoj sjede i dočekaju vas prosjaci kad god se sjetite. 16.09.2014. 14:02

DUH

Svjedoka joj nije nikakva bujica donijela. No, ne bi se moglo reći da je on bio neka mirna kolotečina, on je bio jedina provokativnija pojava u njezinom životu, duhovno provokativna. Sve joj je bilo jasno dok ju Bog nije prozvao kroz njegovu riječ, a onda je brzo odgovorila. Imala je strašne smetnje, ali je možda zbog toga i dobro čula Božji poziv. Znala je da će taj dijalog ostati zauvijek u njezinom srcu kad se jednom rastanu.

Sada nije bilo poziva jer je još uvijek morala promatrati što joj je Svjedok sve donio. Duhovni život ju je ozdravio. Izbacila je na vrat na nos sebe, a bila je uvijek sistematična te je sada mnoge stvari dovela u red.

Spojila je duhovno iskustvo nekako sa svakodnevicom, ali tu su prevladavala psihotična iskustva pa je i to morala poslagati u neki red i hijerarhiju po važnosti. Svugdje je morala biti usredotočena na koškanje sa svojom vjerskom iskrenošću i borbu protiv svoje oholosti. Uspjevala  je jer je živjela djetinjstvo u izolaciji koja ju je naučila sabranosti. Borila se grčevito da joj grijeh oholosti to ne pomuti. U tome joj je također pomagala lektira iz vremena izolacije. Svjedok ju je iz dana u dan izvlačio iz košmara i uvlačio sve dalje i sve više u otajstva vjere. Na testu je bila vjera i silna teorija koju je nakupila u životu. Svjedok to nije znao kao što u svojoj nevinosti uopće nije bio svjestan svoje snage, ali je spoznao polako kad ju je viđao, imao je svoje kriterije i tko zna što sve ne. Radio je savjesno svoj posao, ne spominjući uopće kontekst u kojem su se nalazili jer nije bilo potrebe, bili su usredotočeni oboje na osnove, a to je bilo susretanje s Bogom živim. Bog im je davao otvorene ruke, nagrađivao ih u izobilju za svaku sitnicu. U malo vremena i prostora proteklo je nekoliko ljudskih života, toliko je Isus tada bio darežljiv. Još i danas živi od tih darova.

Velik je uspjeh čovjeka proći na sudu i biti oslobođen optužbi, biti opravdan i biti nagrađen kao slavodobitnik. Igračica je još uvijek slavila s anđelima svoj prolazak, sjećajući se dobro da je to srž vjerskoga, a potom i općenito ljudskoga života. Kad nije više imala što iz sebe izcrpljivati pred Svjedokom koji joj je bio neiscrpan izvor nadahnuća i putokaz usred oblaka, konačno je pala i ta krajnja presuda. Za pokajanje morala je izmoliti slavu Bogu. 16.09.2014. 14:33