Putopisni obilazak jedne sjene

Putopisni obilazak jedne sjene

Šetala sam jučer kao putopisnik

s nagradnim bonitetom za Zoološki vrt

kojega gradiše Vrhovec i Haulik

u parku Maksimiru gdje ruši se drveća krt.

Nalivena malo prehrambenim proizvodom,

usred mnoštva rasnih pasa i dječice zagrebačke,

željela sam osušeno drveće zaliti vodom

pa se uspela pod krov dvorski povijesti junačke.

Kestenje mi bilo je preskupo, a usred one prašume

ne vidjeh niti medeka, niti čimpanza, niti tvora

dok već neki hibernirali su; zato bar topole šume,

zato staklo me je dijelilo od razgovora

pa pohitih bar po neki zalogajčić putem Stadiona

gdje je bilo hagekadinamo na istoku i sjeveru.

Nađoh se pred okretištem Borongajskog poligona

sa ZET-ovcima i čevapima na malu mjeru.

Nahranjena, umorna sam pošla prema skrovištu

da bih čula neke ružne vijesti

kad sam prošla pustim ulicama u mome lovištu.

U skrovištu opet morala sam sjesti.

Dalje sam ispričala ti priču

pa sad znaš sve nastavke moje serije.

Još me čeka povratak ka uličju

gdje duhana obirem, usred svoje prerije.

Neki hode na klizave vrhunce

jer nam je kiša jesenasta popadala.

Moja obuća je zlatno sunce

kojemu se nisam ponadala.

Poda mnom je geografija rijeke i dolina

na kojima izrastaju robni centri,

a to mi potrebno je jer mi perilica ili mašina

lovina je buduća za džepove bez centi.

Evo, palim oganj prvi puta u sezoni,

prozori su novi hermetički zatvoreni

kao što su ptice mlade, opet zvoni,

jutros se bez glasa budile i vrapci sneni.

Okrenuh se oko svoje sjene i spustih malo,

samo da te čujem, prije nego pođem dalje poslu.

Očekujem da i nevrijeme će naricati, i kalo

u našemu novembarskom zadnjem postu

radi iščekivanja Emmanuela, Krista Kralja

i Njegovih potomaka koji svitu stvaraju mu.

Bit ću pospremačica, dizajner i skromna pralja

radi Njega; samo ne dam se drugome robovanju.

0411 844