Svome narodu bih čak i predbacila slabo
sjećanje.
Kad god je bila neka frka, nikoga od nacija i
država nije bilo. Bili su neki lobiji, neki poštovani pojedinci, ali ovaj narod
nikada državu prijateljicu nije imao koja bi se izjašnjavala kao pokroviteljica
Hrvata ( za razliku od Svetog Putina koji se prikazuje kao zaštitar našim
susjedima, primjerice).
Kad je bilo Proljeće, ugušivalo se.
Kad je bio Domovinski rat, moralo se samo
slikati.
Sada, kad je veliki sudski proces, govori se
kako je bilo čak i stotinu ubojstava po svijetu, a ne samo ovo jedno. A Goli? Na
tisuće.
Svome bih narodu predbacila mentalitet potlačenosti.
Ne možemo mi shvatiti da je Hrvat uvijek uzdao se samo u se i u svoje kljuse. Da
imamo sve što nam nitko oduzeti ne može jer čija je zasluga da smo još ovdje? Samo
Hrvata. Što onda riskiramo ako slijedimo samo sebe i svoje najiskrenije
hrvatsko mišljenje? Nema rizika, možemo samo dobiti. Sve što druge nacije mogu
izgubiti, mi nikada nismo niti imali, niti željeli. Nemaju nas, bilo tko, čime
ucijeniti, ali jako dobro znaju da ne trpimo nepravde i da se raspekmezimo od
jada kad nam zadaju niske udarce. I tada se povlačimo jer gdje još danas
poštenje vlada?
Ima, naravno, poštenih ljudi. Ali čim se nameću
svojim poštenim namjerama, gube. Jer nije pošteno uopće nametati se. Upravo u
hrvatskoj nenametljivosti krije se opstanak nacije.
Nije bitno nama hoće li nas držati
strašljivcima ili budalama. Mi se bavimo sami sobom. Kažu da smo nesložan
narod, a ja ne znam niti jednu naciju koja tako diše kao jedan. Mnogi
pokušavaju na razne načine, ali hrvatski specifikum nigdje drugdje ne postoji i
ni sa kime se Hrvati ne mogu ujedinjavati, niti mogu u kakve alijanse
pristupati dragovoljno.
No, kao što današnje Evanđelje po Svetom Luki
kazuje, malo je Isusu sljedbenika među vukovima. Da nas ne drži Gospodin, kako
bi Hrvati opstali? Nema šanse jer slike budućnosti u Hrvata oduvijek su bile porazne
u povijesti. Malo je Hrvata, ali Bogu dovoljno.
18.10.2014. 07:25
Nema komentara:
Objavi komentar