Tama duše 2

Nije sve grijeh. Puno je nevinosti u prostodušnome poganinu koji poštuje roditeljske zapovijedi, ali se s odlaskom u društvo u takvome stvara ogorčenje, talože se depresivna stanja. Depresivan čovjek je također pred iskušenjima, a onaj koji Boga ne zaziva dolazi do spoznaje kako bi bilo bolje da ga nema. Ne dolazi do spoznaje da nešto mora kod sebe promijeniti, a također mu nije jasno da bi društvu u njegovoj okolini bilo lakše da ga nema, a to u Gospodinu postaje savršena motivacija za normalan život. No, takvi dižu ruku na sebe, a nisu u grijehu nego su ponijeli grijehe okoline na sebi.

Također onaj vjernik koji neprekidno zaziva Boga, doživljava sebe sama kao potpuno bespomoćnoga, u biti mu je dosadno i ne poduzima ništa za svoj rast.

To su dvije krajnosti, ovaj vjernik će lako reći da je samoubojica osuđen na propast jer taj vjernik nije nikada naučio o stanjima duše, ali je zbog toga nedjelovanja na sebi više odgovoran. Štoviše, on je taj koji misli da bi bilo bolje da samoubojice uopće niti nema.

Osim oholosti i licemjerja koji su mi najveća prepreka do lakšega vjerskoga rasta, velika mi je zapreka vlastita nemogućnost napredovanja u teoretskom učenju. Međutim, ono što me u tome najviše koči je vrlina, dar Duha Svetoga, a to je dar razlikovanja duhova. Tko razlikuje duhove, tome nema nikada ponavljanja, nikada ne dolazi do apsolutnih tvrdnji osim vjere u Boga i nikada ne pada u zamku objektivnoga promatranja. Kad ne bi bilo vjere u Boga, bio bi veliki strah i puno malih svakodnevnih bojazni. Kada bih se neprekidno bojala za sebe i svoje, nikada ništa od mene. Tu je važno imati na umu da zanemarujem zapovijed po kojoj čovjek svoj vlastiti život također mora čuvati jer ne smije ubiti. Budući da sam okorjeli korisnik nikotina, nisam se u stanju odreći odmah toga i ne poštujem zapovijed “Ne ubij”. To me potiče da mislim kako nemam vremena niti do kraja dana za život na zemlji i to je opet dobro jer tjera čovjeka na pedanteriju životnu i ažurnost u odnosima i dužnostima, naročito u redovnom i revnom ispovijedanju. Kada se opustim i usredotočim na molitvu samo zbog odvikavanja od nikotina i samo zbog posta, tada nazirem Božju moć i lako se odvikavam, ali nisam ustrajna. Češće mi je sve drugo važnije od toga. Najveća je milost ljudska podučavanje. Iako nemam koga podučavati, postoje neke predrasude ljudske koje su mi zagorčale čitav život i o kojima moram razmatrati.

Tko čuva svoj život, izgubit će ga. Tko čuva sebe od svijeta za koji drži da je sav grešan, taj se ne može nadati raju.

Vrlo je lako vidjeti da stvari nisu uvijek iste u dva različita trenutka, da dva čovjeka ista ne postoje, da ono što čitamo svaki puta čitamo drugačije, da postoji stav poganski, stav vjernički, stav duševnih i depresivnih bolesnika, stav crkvenoga naučitelja i stav agnostika koji vjerujući ne razmatra nego studira znanosti. Poganski stav nam govori kako je svijet Božje sveto djelo, vjernički nam stav daje bogato religiozno iskustvo, depresivan čovjek ima stav žrtve koja sve dobro vidi i koju nitko ne razumije jer nitko mu ne pomaže, crkveni naučitelj ima stav najvećega milosrdnika među ljudima i razmatra Crkvu kao Tijelo Kristovo i stav nekog liječnika ili umjetnika koji se trudom žrtvuje za Boga i ljude.

Smiješan je vjernik koji u molitvi doživljava neku slatkoću i zaključuje da ne mora ništa samostalno učiti iako ima vremena na pretek. Velika je nevolja ne pohađati vjeronauk u zrelim godinama i ne činiti ništa za duhovnu obnovu nego samo više molitvi izmoliti. Naša čitava kultura zasniva se na vjerskim promatranjima koja su zapisana u tisućama knjiga. S druge, pak, strane, samo moliti i čitati, a ne ispovijedati svoje grijehe jer ih ne vidimo, također je nevolja. Ako već možeš pohađati molitve, zašto čekaš da te netko neuk podučava umjesto da sam kreneš na razvijanje svojih duhovnih darova koje bez upornoga iščitavanja u molitvi i učenja ne možeš niti otkriti i prepoznati? Jedna se činjenica mora priznati, oni koji žele učiti, postaju protestanti, a katolici ostaju tako reći neuki što ih ometa u vjerskoj praksi i u napredovanju prema vječnom životu. Nedavno je bila ovdje obnova koja je morala početi pitanjem”Zašto čitati Bibliju”. Eto, dokle su stigli katolici, a ne može se reći da klerici nisu ništa zbog toga odgovorni jer ljudi odlaze u protestante.

Problem je samih pojedinaca što gledaju na Boga kroz prizmu politike i djelovanja Katoličke Crkve te prema riječima i ponašanju Svetoga oca. Neobično mi je poistovjećivati učenog čovjeka s čitavim naukom Crkve. Puno ima toga što jedan svećenik može slobodno iz sebe propovijedati, a da ne poruši pravila. I kako jedan neuk poganin bolje razlikuje čovjeka od njegova obrazovanja nego neki vjernik koji ne želi stupiti uopće u crkvu? U našim okolnostima, svako dijete zna kako je ogromno gradivo od kojega ono samo neće naučiti niti deset posto; zašto ljudi misle da su naučili u životu sve što je bilo potrebno onda kada su pohađali prve razrede pučke škole? I zašto oni koji misle svojom glavom ne vide da im katolička vjeroispovijest daje kvalitetnije i obuhvatnije podatke od bilo koje druge kršćanske vjeroispovijesti, a pri tome su još i učili nekada neki vjeronauk?

 Zašto ljudi misle da su pošteni i da je biti pošten isto što i biti najveći svetac? Nije niti čudo da vjerska iskustva nazivaju misticizmom. I zašto je filozofija raznih religija tako privlačna da svi vjeruju, i katolici i nekatolici? Kako se, zadržimo se na vjernicima, može biti i katolik i budist ili Židov, ili socijalist, ili poklonik reikija i horoskopa, zar ne vide kakav je to ponor i neznanje?

I kako može Crkva zanemariti to stanje? Zašto nema vjeronauka za odrasle, običnog vjerskog nauka bez teških riječi? Činjenica je da smo živjeli pod izolacijom i represijom i to se mora uzeti u obzir kada se naviješta; ta, nećemo valjda naviještati samo dvojici ili trojici? Zašto meni nitko nikada nije rekao radosnu vijest nego samo praznovjerne prijetnje? Nije savršeno biti protestant, savršeno je biti ateist. Tada barem nisam licemjeran. Tako mnogi zaključuju, a, što je najgore, tako mnogi katolici i žive.

Razlikovanje duhova ne znači samo uočiti je li dobro ono što se pokazuje kao dobro nego više dovodi do gomilanja različitih stajališta. Razlikovanje duhova dovodi do zaključka kako ljudi ne znaju što govore i ne govore ono što žive. Razlikovanje duhova jasno razlučuje što je od svijeta i kneza ovoga svijeta, a to je i u Crkvi, a što nije nego je poticajno. Razlikovanje duhova pomaže u otkrivanju tuđih zadnjih namjera.

Zbog svega toga meni je jako teško učiti nešto što nije čista riječ Božja. To me odvodi u konteplativno čitanje Svetoga pisma. Puno su grešnika bolesnici, a ne oni koji nam izgledaju kao veći grešnici.

Svi imaju Crkvu za kamen spoticanja, to doživljavam gotovo svakodnevno.

Lakše mi se umire u kontemplaciji, lakše na misnom slavlju susreta s Gospodinom.

Sigurno se želim posvetiti, ali ne toliko, ne želim da me drže svetom zbog mene same nego zbog moga života kojega mi je Bog dao i zbog onoga čemu me je podučio.

Kada gledam onih sedam nabrojenih stanja ljudske duše, vidim da ne teku tim idealnim redom i ne razvijaju se svi od poganstva u velike svetce, a također već napredni sveti vjernici padaju u stanja poganstva.

Terezija kao da se riješila novih i iznenadnih napasti kad je već jednom njezina duša prišla bliže Gospodinu. U mome je životu Gospodin došao odjednom i dolazi stalno dok se rješavam sve sofisticiranijih grijeha te potpadm i pod one početničke grijehe koji mi očigledno nisu više nikada potrebni. Moja duša pliva u Gospodinu, ali ja ne dajem dobra roda. Morala bih imati neko strogo vodstvo. Istovreemno, strašno sam bolesna i umorna u svojim relativno mladim godinama i ne mogu drugo nego pisati poeziju i naviještati Krista kontemplirajući.

Što može moja slaba duša, toliko oplijenjena napadom bolesti? U tim bolesnim napadajima, Bog je meni bio blizu u duši, a ja sam bila tada prilično ustrajna u tome da nastavim živjeti izvršavajući svakodnevne obaveze. Sada me, eto, kopka kako ljudi takvih iskustava nemaju. Jer kad se jednom duša nađe u Gospodinu i sveta, nije njoj samo slaviti Boga nego poučavati nekoga. Poučavati o moliteljskom životu onoga koji je nakan postati svet. Tako i pišem kontemplacije molitve i cjelokupnoga života molitelja. Sveta Terezija mi mora poslužiti da mi pomogne da se sagledam i da me disciplinira.

Bog moj dolazi, a ja Ga ne primjećujem nego samo pitam “jesi li uz mene, hajdemo napisati nešto nadahnuto na korist i slavu Tvoju. Proslavi se kroz mene.” 30.12.2014. 18:23

 Najviše što mogu izraziti o duši je život moj simbolični u kamenjaru na nekoj visoravni na koju sam se uspentrala zahvaljujući stopama anđela koje sam pratila. To je definitivno stanje moje duše pokraj Boga, stanje osobe koja nema snage krčiti puteve dalje gdje više nema stopa anđela nego su oblaci i nebo. Ne silazim nikada, uvijek se nađem tamo gore. I tamo postoji malo plodne zemlje u koju sam se uvukla kako bih si pomogla vidjeti svijet naopačke, drugačije nego što ga vide inače ljudi. Zemlja ta je bila nebo jer je iz nje pogled u nebesa bio učinkovitiji. Također se ne zamaram obraćenjem ljudi na koje nailazim jer još nisam čula poziv da pojedincima branim Katoliču Crkvu i vjeroispovijest i to zbog toga što su to neke primjedbe do kojih nisu došli ozbiljno nego radi pikanja u mene. Usput sam pokušala artikulirati svoje definicije o smrti i reći to ljudima ako tko želi razumijeti i poslušati, čuti i vjerovati. Iz te visoravni sve rjeđe silazim i ne vraćam se onim teškim putevima koje sam prošla, a znam da po drugoj strani mogu sići puno ugodnije i lakše, a to bi bio moj oproštaj s usamljeničkim kontemplacijama.

Ovi tekstovi su za ljude koji vole slušati o vjerskom životu, ali su teže pokretni kad moraju pokušati nešto nakon što ostanu sami. Ljudi misle, ovaj ima druge uvjete, a ima i darove, a ja ja nemam ništa pa ne mogu ništa sama.

Ja sam na mojoj visoravni često u razgovoru s dragim i rijetkim ljudima kojih u mojemu takozvanome stvarnom životu ponekad uopće nema. To je moja ekipa. U dnu kamenjara cvate ruža bijelo-žuta koja je proizišla iz trave pune ljulja i nadjačala je korov i drač te sad raste i cvate slobodno. Najteže je sebi oprostiti ako sablazniš nekoga od malenih.

Institucije nisu osobe, ali moji su prijatelji prave velike institucije, to jest, samo jedna, a to je općinstvo svetih. No, ja se ipak ne mogu takvom sagledati, ja sam umorni skriboman i kontemplativni, osoba koja želi dokučiti te tekstove Svete Terezije Avilske. To mi je jedna od prvih zadaća za iduću godinu jer ja od svoga pisanja danas uglavnom živim iako ne zarađujem ništa. Ako samo ja od toga imam koristi, to je uzaludno traćenje vremena, a također je i neprepoznavanje Božjega poziva. I to ću otkriti uz Terezijinu pomoć. 30.12.2014. 18:45

 http://hrcak.srce.hr/34613