Herodov progon nevine dječice u Betlehemu i okolici ukazuje posredno na nedovoljno naglašenu činjenicu da je nevjerničko blagovanje Isusa Krista, Gospodina zapravo velika opasnost i osuda za čovjeka.
Herod naglo spoznaje i to u velikom nevjerničkom strahu kako bi mu Isus, novorođeni Mesija mogao postati okorjeli suparnik. Herod zapravo vidi u dolasku Gospodinovom u prvom redu veliku prijetnju za sebe. Herod ne vjeruje zaista da će Mesija vladati i da bi mogao vladati bolje od njega, Heroda samoga nego Herod se više boji slave Kristove u narodu. Narod mu nije poslušan kada vjeruje sve svome Kralju i neustrašivo naviješta Kraljevstvo nebesko. Herod se prestrašio, ali ne toliko zato što je poznavao toga suparničkoga Kralja nego mu je prva i osnovna pomisao i ideja vodilja bio strah od nepoznate moći i slave koja obuzima narod više nego što se može kontrolirati zakonima i državnim propisima. Herod u isto vrijeme vjeruje, ali ga je i zbog toga strah; boji se upravo zato što vjeruje Bogu, a ne poznaje Ga.
Takav stav i to stanje čovjeka ukazuje pobliže što se događa kad čovjek naglo blaguje Tijelo Kristovo, Euharistiju ili kad se nije rješio straha i sumnje u nekoj normalnoj mjeri i količini. U krajnjem slučaju, kada se blaguje pričest, straha uopće nema kod molitelja. Molitelj u takvim trenutcima i u tome stanju može odmah i umrijeti. No, ako čovjek ne vidi ozbiljnost pričešćivanja, lako će mu strah i očaj zamagliti svijest, barem djelomičnu, o tome što zapravo čini.
Herod je vjernik, ali poganski. Misli da je religioznost normalna pojava u svijetu koja se bavi magijanjem. Magija je vidjeti samo sebe i svoje interese, svoju želju za višim i većim, štovati vlast, bogatstvo i bilo kakvu moć koja veliča čovjeka samome sebi. Zbog toga se i osjeća strašno ugrožen iako najavljeni Kralj može i njemu samome donijeti samo dobro kao što mu uostalom govore i tri kralja koji su bili u ondašnjem svijetu najmudriji ljudi. Herod vjeruje onome što su mu rekli, štoviše, Herod tako naglo povjeruje svjedočenju priznatih ljudi u svijetu da poistovjećuje sebe samoga sa službom kraljevanja, on ne vjeruje mudracima kao ljudima nego kao oličenjima i slici i predodžbi neke neodređene sile i moći koja očigledno u njegovom umu postaje ogromna i toliko isto za njega opasna iako je predodžba mudraca o Mesiji puna ljubavi i dobrote. Upravo u toj ljubavi i sreći vjernih mudraca, Herod vidi opasnost za sebe jer on sreće nema iako ima sve u životu. Za Heroda je nepojmljivo da on sam nije taj koji je prvi u sebi otkrio sreću i zadovoljstvo jer sva filozofija svijeta dokazuje da onaj koji sve ima, mora biti i najsretniji čovjek na svijetu.
Paradoks je velika vjera Herodova u postojanje i rođenje Mesije i ogromno neznanje o biti novorođenoga Kralja. Stoga dolazi do brzopletoga zaključivanja i rađa se strahopoštovanje, to jest strah od sile i moći koja je tuđa umjesto da se vjeruje u ljude mudrace i u sebe samoga jer tada bi zaživjela i znatiželja Herodova te bi se on
No, to se u Herodu ne događa nego Herod odmah od nemoći, straha i nevjere odbija pomisao suočavanja s Isusom. Želi se obraniti, želi štoviše ukloniti i najmanju mogućnost postojanja nečega o čemu Herod nema pojma. Tako najljepša vijest vjernika mudraca i poznavalaca povijesti i filozofije postaje presuda i samoosuda Herodova.
Bog Otac dopušta da se izvrši pomor nevine dječice po Herodovoj naredbi. Svaki sličan Herodu bi povjerovao brzopleto da se Sveta obitelj u strahu sklonila od Heroda u Egipat, ali u tome uklanjanju postoji Božje upozorenje. Isus već kao novorođenče iz velike udaljenosti prisutan je svuda. Herod se naknadno mora suočiti s Isusom, Kraljem svih kraljeva.
Brzopleto vjerovanje u magične postupke i mistična stanja dovodi do nepromišljenog blagovanja Tijela Kristova. Vjernik molitelj je dolaskom Isusa kao prvo uvijek iznova zaprepašten upravo Isusovom čovječnošću i osobnošću koja nužno zahtijeva ljudski normalan povjerljiv pristup. U tom slučaju, kad je molitelj oslobođen, odnosno, skroman i običan, Isus mu se pokazuje i daje upoznati, a tada molitelj vidi svu onu ljubav, radost i sreću koju daje Kraljevstvo nebesko, odnosno Isus, Kralj. U tome običnome ljudskome povjerenju i prostodušnosti nema niti prevelika straha, a strahopoštovanje daje molitelju moć predanja u poniznosti i u pokleku pred Bogom njegovim i vječnim.
Rođenjem Isusa nastaje novi poredak na zemlji. Budući da je Isus umro za otkup svih ljudi od grijeha, više nema te opasnosti za vladajuće i kraljeve ovoga svijeta da je Mesija zapravo Poslanik samo jedne nacije koja će vijekom zavladati kao što su to mislili pripadnici izabranoga Božjega naroda. Isus je taj koji čini razliku između jedne jedine ljudske osobe i svega drugoga jer On prvi dolazi svakome sasvim osobno. Nije dovoljno oponašati vjernike da bi čovjek postao kršćanin, a također ne postoji niti opasnost od Katoličke crkve koja čini Kristovo tijelo jer svaki pojedinac, ma gdje bio može samo dobro polučiti od nje. Vlastodršci koji misle da je Katolička crkva samo neka stranka jesu pogani koji ne vide u strahu uopće nikakvu razliku između predmeta od zlata i vrijednosti samo jedne obične ljudske osobe, čovjeka Božjeg. 29.12.2014. 11:15
Nema komentara:
Objavi komentar