Uskrs je najveći blagdan u kalendaru, slavimo ga svake nedjelje. Kad je Isus odlazio na Golgotu, već se znalo da je Mesija, znalo se je otprilike tko je On i što je, a potvrđivalo se velikim strahom apostola koji se tada od Njega razbježaše jer su progon i opasnost bili razmjerni važnosti onoga što je učio i činio. Tek naknadno i retrospektivno gledamo poslije uskrsnuća na Boga i Njegovo utjelovljenje jer razmatramo značaj svega što nam je učinio, u skladu s beskrajnim posljedicama koje se očitavaju u povijesti. Sve je širi nauk o Isusovom životu kojega znamo iz Evanđelja, to znanje postaje vječno, traje čak i poslije Paruzije. Naravno, sve veći i točniji detalji postaju nam važni u svjetlu prijelomnog povijesnog događaja, uskrsnuća Kristova. Pitamo se kad je rođen i gdje, kakva je On osoba bio kao čovjek i povijesno utemeljena pojava. Kako vrijeme ide, blagdan rođenja Isusovoga dobiva na veličini i svetosti. Svaki čovjek kreće od svoga rođenja na ovome svijetu jer ono što je prije začeća i rođenja nekog čovjeka bilo, to je već misteriozno predodređenje Božje. Za Isusa i to jako dobro znamo, kako mu je Bog Otac priredio povijest i okruženje za prvi dolazak među ljude.
Kad vam netko ode iz života, primjećujete što vam je značio. Sjećate se nekih detalja i osobina , riječi i doživljaja s tom osobom. Odsustvo takve osobe pomaže vam da procijenite kakvoga je traga ostavila u vama. Odsustvo Isusa Krista iz povijene utemeljenosti potiče nas da se usredotočimo na zapise o Njegovom životu koje imamo u Evanđelju. Postaje nam važno sve što uspijemo dokučiti o Njemu u svjetlu vjere i doslovno. Rođenje Boga time postaje najveće slavlje čovjekovo, utjelovljenje Svemogućega u tako neznatnoj ljudskoj duši koju je Bog sebi stvorio, veliko je otajstvo. Kako je Bog pristupio čovjeku? Ponizno, kao bespomoćno dijete, s velikim poštovanjem i povjerenjem prema svakom ljudskom biću, čak i prema vlasti koja Ga progoni od početka. Svi zastajemo pred misterijem Jaslica, čak i najokorjeliji ovdje šute u spoznaji svoje nade o vječnosti i ljubavi. Postajemo razniježeni jer se sjećamo svoje djetinje čistoće. Zaboravljamo na časak da je naš Bog patio i umro jer On je, evo, opet došao, u najmračnijem trenutku zimska godišnja doba kad smo već stari i umorni, kao nagovještaj mladog sunca i kraćih noći. Kako je to zaista bilo, pitamo se, kako su mudraci istraživali, a kraljevi previdjeli tako značajan događaj, kako je Bog obznanio u tajnosti svojoj Majci da je Spasitelj svijeta, kako su priprosti pastiri iz okolice Betlehema prvi čuli i odmah povjerovali o rođenju Mesije, Poslanika s neba i kako su Bogorodicu i Josipa ugostili u običnoj štalici gdje obitavaju samo životinje? Zašto nismo svjesni onoga trenutka kad nam Bog dolazi, kako nam je to promaklo jer da smo samo malo više pripazili, znali bismo i sebe i Boga na pravi način dočekati i počastiti. 19.12.2014. 09:43
Nema komentara:
Objavi komentar