Nakon što je Marija provela vrijeme kod svoje rodice Elizabete, njihovi se puti drastično razilaze. Začeti Isus, Gospodin putuje na popis stanovništva, a onda će se povući u zbjegu za Egipat i to na dulje vrijeme, vrijeme moliteljeve inkubacije, a za Ivana Krstitelja samo znamo da je bio veliki osobenjak, usamljenik, mistik, pustinjak i navjestitelj na Jordanu. Očigledno je da vjernik nakon krštenja odlazi iz moliteljskoga života, provodi nekako svoje odsustvo prije nego što će se dogoditi Krizma. To je vrijeme učenja i odrastanja, a ne mora biti još moliteljsko sazrijevanje, koje dolazi nakon sakramenta Potvrde, nego to je za svakoga pojedinca vrijeme vlastitosti. Isus je pokraj Majke i Josipa, a Ivan Krstitelj daleko u svojoj osami i intimi. Koji su rezultati takvih krajnosti vjerskoga života? I jedna i druga krajnost dovode do ulaska u društvo navještanjem Boga u društvu. Ivan Krstitelj spoznaje da Bog nije samo njegov rođak nego i Spasitelj svijeta, Ivan spoznaje da je dubina ljudske osobnosti zapravo i slika bilo kojega čovjeka, kompletnog, čitavoga društva bez obzira tko je poganin, a tko je vjernik jer se to ne može nikada sa sigurnošću odrediti bilo čime, bilo kada na zemlji. Svet čovjek se začinje u običnome naravnome i tjelesnome živom biću.
Isus se rađa uz svjedočanstvo nekih ljudi, a najsigurnije nam izvješća govore da su sva živa bića prisutna tom prijelomnom povijesnom i osobnom događaju i doživljaju. Kasnije će doći i u svijet mrtvih gdje će već biti jasno da tamo postoje pravednici koji ustaju iz grobova i oni koji to nisu te da se i zemlja čitava trese.
Dok se Ivan Krstitelj gomba s pustinjskim životom, Isus mora uskladiti stavove svojih svetih roditelja sa svojom Božanskom samosvješću.
Ivan Krstitelj je doživio grijeh svojega oca kad je bio začet. Njegovo rođenje je blagoslov za obitelj.
Obitelj Isusova doživljava najveći blagoslov jer uči neposredno o Bogu, jer ima Boga u svojoj bliskosti. Marija prolazi u svojoj poniznosti veliku školu života u vjeri kako bi bila dostojna kasnije tragedije i kako ne bi posustala nikada.
Dobro je za molitelja krstiti se u vjerski život što prije, u djetinjstvu. Kada već poodraste čovjek, on mora vršiti različite dužnosti u društvu. Dobro je da prije toga vidi molitelj sebe. Kad ste već rođeni i živite u društvu, manje su vam mogućnosti sagledavanja zamki štovanja lažnih bogova i manje su vam snage pa vam je potreban čitav život za odgoj i nemate blaženi život u sazrijevanju s Bogom. No, Bog i tada pomaže, daje što je potrebno i uslišava.
U svakom slučaju je poželjno povući se bilo kada u životu na razmatranje sebe, života bez Boga i života moliteljskoga. Sigurno ćete tada i lakše spoznati svoj poziv.
Prvi doživljaji Bogorodice sDjetešcem obiluju tjelesnom bliskošću koja je blagoslovljena vjerničkom sviješću savršene moliteljice Božje. Prije svega čovjek molitelj mora naučiti kako je njegova tjelesnost sveta i od Boga. Kasnije o tome ima manje dvojbi. Spolnost je važna, ako ne i presudna u životu u društvu, ali i u suživotu s Isusom; Bog je sigurno s razlogom muškarac. Često griješimo kada želimo dodati i ženu kako bismo popunili ono što nam prirodno izgleda kao praznina. Bogorodica nam nije izravna majka nego Isus koji je sve u jednom. Kad bi se vjernik uživio u Isusa kao samo u neki svoj uzor, tada bi i Josip bio neki viši svetac kako bi vjernik imao savršenu obitelj. No, to je grijeh idolopoklonstva jer vjernik Isusa prati na drugačiji način, a ne mišlju da je u Isusovom položaju. Isus je molitelju uvijek Gospodin, a Marija mu je uzor i primjer. Što je Mariji čovjek molitelj, to se razmatra s Božjega gledišta i u svjetlu veće vjere, a također znamo da je Bogu molitelj najvažniji, toliko da je i posrnuli anđeo samo posredna posljedica
Čovjeku je neophodno osobno dostojanstvo, stvaranje i zajedničarenje. Nema li dovoljno ljudskoga dostojanstva u Bogu, čovjek lako pada u grijeh oholosti. Nema li mogućnosti stvaranja, čovjek odlazi u grijeh pohlepe i želje za posjedovanjem. Nema li mogućnosti zajedničarenja, a za to mu je važan spolni identitet, čovjek nema uopće osobnosti koju bi podijelio s nekim tko mu se može zadiviti, a također je tu važno napomenuti da u zajedničarenju molitelj vrši Bogu najmiliju svetu službu i najbliskiji je tada Božji suradnik jer je sveti Božji narod krajnja želja Boga Oca.
Možemo pokušati razmatrati kako je Isus morao također svoju Božansku samosvijest izvježbati u idealnom obiteljskom okruženju. Roditelje je sigurno podučio osnovama vjerničkoga moliteljskoga ljudskog iskustva. Josipova sveta dužnost je bio njegov poziv u kojemu je Gospodin učio običan ljudski zanat i svjetovno društveno zanimanje. Tragedija je ne imati majku za razvoj osobnoga dostojanstva, ali ako čovjek nema oca koji također ulaže svoje osobno dostojanstvo kao poziciju neku u društvu u kojoj se razvija stvaralaštvo ljudsko, tada je to osobna i opća tragedija i prepreka velika za razvoj čovječanstva. Josip je bio stvaralac i nije uzimao na sebe brigu koja bi bila za opće dobro, politiku nego je davao svoj naizgled mali doprinos općem dobru. 19.12.2014. 13:15
Nema komentara:
Objavi komentar