Jedna riječ na nebu
Kao da se ne znam niti namrštiti,
pjevam duhovne ritmičke vježbe
kako bi mogle od mene prštiti
prije svake mentalne ugnježbe
kada zdrav razum slobodno vlada,
široko kao krila ptice u mraku
koja tako nikada ne nastrada,
a dodiruje zračnu česticu svaku.
Još protjerujem sinoćnje susrete,
a već je prvi mraz na krovu zablistao
da bi mi vijekom zaledio te uzlete
radi kojih je mutan mjesec pristao
zarudjeti svojim sramežljivim odrazom
sasvim na istoku okašnjele noći.
Jutros se gledam vlastitim obrazom,
zaostalim od daleke ponoći,
sva nekako živa i mlađahna
unatoč konačnom osobnom datumu.
Kolotečina sasvim sadašnja,
gotovo sveprisutna svakom fatumu.
Kao da me kori, pospana tigrica kriješti
jer sam protivna gajiti pitomo,
jer su mi pristupi često nevješti
dok je još toplo paperje tromo
i znam, ne želim priznati slabosti,
znati za psihofizičke prepreke
već puštam se krajnjoj mlakosti
kao šišarke na granama smreke,
sigurna, to je bolje od najboljeg
jer nemoć je ljudska nešto smisliti,
a ovako strašan ostaje obiljeg
koji će sve opće i vlastito slistiti
pred samo jednim spontanim trzajem.
Kada se samo malo jačim uzdahom
laganoj ptici tako burno odajem
kakvim se tek riječ proglašava krahom!
13.12.2014. 10:04
Nema komentara:
Objavi komentar