Essentium

Essentium

Ono što mi prvo pada na pamet

malo poslije nakon podizanja,

to je preveliki psihološki namet

napornoga uzburkana nizanja

šokova i strašnih uspomena

jer ja tražim nešto sasvim drugo.

Istovremeno mi bukti vatra usporena

koja nikada ne plamti dugo

nego samo izgori prenaglo.

Pustinja se pretvara u travnjake,

čak bi se i zviježđe saglo

kako bi povuklo svoje žarnjake,

a ja ipak jošte ne znam svoga puta.

Najljepše je o tome ni ne brinuti,

ali zamamna je svaka mrva ljuta

koju ne mogu sad odrinuti

jer sam uvijek dužna po savjesti.

Tome nikad nema konca,

vatra užiže se ranom svijesti

kad se riješiš  puna lonca.

Iz te Obećane zemlje stalno padam,

ona dočeka me kao krilo majke

radi kojeg  ja se budim i ponadam

da će završiti silne hajke,

ali ne!

Stoga  zamahom se čak pridignem,

palim sve

pa do meke trave čak pristignem,

zvijeri uče me u poniznosti.

Ne mogu biti drugačija.

Isti Duh je, iste kosti,

Tijelo isto i Krv svačija.

Sve je moje u toj adoraciji

Presvetome Oltarskome Sakramentuumu,

ljudskom riječju: imortaciji,

a po Božju: Essentiumu.

08.12.2014. 15:54