Osnovna razlika između ljubavi i neljubavi ne može se razlučiti, a u takvoj tematici često pomišljamo na spolnost ili još i na pojam mržnje. Mrziti treba sve moguće i nemoguće grijehe i pogreške. Vrlo lako kažemo da mrzimo ili ne mrzimo, ali teško nam je reći da ljubimo. To je stoga jer smo sami plodovi ljubavi i to one ljubavi koju nikada nećemo spoznati, sagledati ili izgovoriti, a ipak je to bit molitelja u Gospodinu. Bilo bi zastrašujuće pokušati promatrati ljubav jer bismo se trebali u tom slučaju postaviti u položaj promatrača koji barem gleda na nekoj udaljenosti u ljubav. Pojam o ljubavi nema suprotnosti jer Bog ispravlja sve što nam se čini da je pretjerana mržnja, nasilje ili ignorancija ljudi. Već iz toga spoznajemo da ljubav ne možemo odvojiti od osoba, čak niti od smrti, ali može se promatrati malo strah ljudski koji je suprotnost povjerenja i vjere u Kristovu osobu. Ako je tako oštra granica između Krista i vjere u Njega prema grijehu i ako pakao sigurno postoji, kako je moguće da je neka osoba Ljubav i to da nam je Bog naš i vječan? Činjenica jest da Bog nije samo ljubav kako je mi poznajemo nego je i sve što možemo pojmiti i još više od toga. Gledati na ljubav bez vjerske kontemplacije u moliteljskome iskustvu dovodi nas do neuspjeha.
Ako smo ludo zaljubljeni, svi će nam reći kako je to prolazno. Molitelj zna da je zapravo sve drugo prolazno osim njegove zaljubljenosti u Gospodina pa čak i jaka zemaljska i ljudska ljubav. No, zemaljska velika ljubav već je intervencija Božja, zahvat bez pripreme čovjeka i molitelj ga mora znati uočiti da bi imao od toga koristi, mora surađivati i odgovoriti jer inače dolazi do vjerskoga neznanja ili do stagnacije.
Najveća je ljubav dati život za prijatelja. Stoga Bog dolazi neprimjetan jer se predaje potpuno, toliko da Ga čovjek jedva zamijeti. Zato je dobro biti molitelj i poštovati vjerski kalendar jer tada je molitelj barem malo više pripravan za odgovaranje na Božje zahvate.
Što smo više svjesni ili prisvjesni, to je lakše primijetiti ljubav oko nas i u svemu. Poznat je stav velikih svetaca koji su u svemu vidjeli Boga. To je valjda i jedini normalan stav vjernika, grešnik je uvijek i uvijek je dovoljno ponizan pa sve što gleda, molitelj vidi iz te perspektive malenosti. U tom slučaju, svemu se divi. Samo Isus može u isto vrijeme sagledavati čovjeka i svijet kao na dlanu, a biti unutar svijeta kao najbespomoćnija čestica, progonjeno novorođenče.
Iako se neprekidno žalimo kako je blagdan Porođenja Isusova previše komercijaliziran, potrebno nam je tjelesno sudjelovati u slavlju i materijalno označavati raspoloženje. To samo upućuje da čovjek ne može toliko duhovno napredovati, a da nije i tjelesno zauzet Bogom. Sve slavlje koristi našoj vjeri, raduje Gospodina jer bez lijepoga ljubavnoga dočeka ne može se normalno duševno roditi niti jedno živo biće.
Jaslice nas asociraju na čistoću i blještavilo koje označava toplinu. Čovjek može biti i spolno čist i u braku iz ljubavi, posvećena zajednica u sakramentima. Nije dobro biti u zajednici koja je izrazito spolne prirode, a bez Nadnaravnog blagoslova, bez prisustva Boga. Ako je molitelj u ljubavi, sigurno će očekivati novorođenče kao plod tjelesni i rezultat duhovnosti i mnogi će željeti samo svoju vlastitu i veliku obitelj kao produžetak izobilja svoje zaljubljenosti i zajedničarenja.
Bog dolazi u molitvenom životu. 19.12.2014. 17:06
Nema komentara:
Objavi komentar