Program svakoga mi preplitanja
nalazi se baš u tome
da ja nemam što preplesti
jer još uvijek imam sva ta svitanja
u kojima se svjetla lome,
sva prestrašna od obijesti
i silnoga izravnoga ponašanja.
Kad me zraka svjetla budi,
debela i tako snažna,
mimoilazim te bez obraćanja
makar već me savjest kudi
jer izgledam tako prazna.
Jedva molitva iz duše mi iziđe,
jedva ja progledam,
mozak mali huči,
a ponekad i bol naiđe.
Tako stihove poredam
da me svitanje ne muči.
Evo, Bog na prošnju moju odgovara;
evo, Bog mi daje svoga kruha
da ja ne bih propala.
On mi milosrdno stvara
silna svjetla propuha
iz kojega sam iskopala
samo jedan tračak mali,
tek toliko da mi muka prođe
kao rukom odnesena.
Mene anđeli su udali
za nebesa s kojih dođe
svjetlost mi neprepletena,
samo zato da mi dobro bude,
samo zato da Ga slavim
kao zaslužna i nevjesta
koja zaboravlja mnoge ljude
i da dušu svjetlošću preplavim,
sva nespretna i nevješta.
Sada ja ću poći
previsoko gore
prema zraki što se lomi
preko moje nemoći,
u svitanja pore
koje mene svu udomi.
09.12.2014. 08:41
Nema komentara:
Objavi komentar