Zašto se Isus novorođeni udaljio iz Betlehema; zašto pred Pilatovim pitanjem o tome što li je istina Isus samo mirno stoji i šuti te ne daje glasa od sebe; zašto se Isus gubi u gomili kada farizeji navale na Njega da Ga pogube; da li je naš Bog toliko nemoćan i udaljen od svojih neprijatelja za koje govori uvijek samo kako ih treba ljubiti? Da, upravo ta ljubav za neprijatelja i prema svakome grešniku razlog je Božje šutnje jer Njegov glas je za jadnike strašan i Njegove riječi su za neprijatelja preteške i pogubne, a Isus ne želi nikoga pogubiti.
Sami smo ljudi takvi da mislimo da nismo vrijedni dostojanstvena života kada spoznamo kako smo velike grijehe počinili.
Isusov stav nije samo stav opraštanja prema ljudima nego je i dostojanstveno obraćenje čovjeka cilj Božje ustrajne ljubavi. Kad čovjek spozna svoju zabludu i grijeh, uglavnom nije sposoban učiti o ljubavi odjednom neiscpne i bezgranične podobnosti.
Nije sve u tome da samo kažemo kako opraštamo i da ljubimo jedni druge. Da bi se jedno opraštanje u ljubavi sprovelo u djelo potreban je čitav ljudski životni vijek. U početku čovjek ne može nositi svu mudrost Božju prema njemu. Kod Boga Oca vidimo postupnost u spašavanju čovjeka od grijeha i smrti. U tom životnom procesu čovjek se svojom slobodnom voljom opredjeljuje za Ljubav, svojim moliteljskim životom upire u izgradnji samoga sebe jer taj čovjekov molitveni trud čini od njega sve više pravo i istinsko dostojanstveno ljudsko biće.
Čovjek ne može bez Boga stići dalje od smrti. Čovjek sebe prisiljava na veze i sam sebi presuđuje zbog grijeha. Zajedništvo i komunikacija, to jest ljubav prema drugima mora izvirati iz vjere u živoga Boga i mora biti lako, spontano i trajno, a iz toga proizlazi i opraštanje neprijatelju.
Kad ljudi opraštaju, osjećaju se ugroženima jer im se neprijatelj zbog toga oproštenja nije obratio pa čovjek ne želi do kraja oprostiti jer ga je strah da će ga neprijatelj ponovo vrijeđati. No, u opraštanju Božjem Isus tumači kako se to izbjegava: samo Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinome služi. Oprosti neprijatelju, ali mu pokaži i reci Istinu pa makar to dovelo do odmazde. Najveća je ljubav ljudska u tome da zna istinito govoriti, a to ne može dok nije oprostio.
Ljudi često kažu kako je Bog strašan neprijatelj zlobnima i ljubomornima pa tada niti sam čovjek ne želi s takvima imati posla. No, kada vidiš nešto loše kod drugoga, to je tvoja poguba i tvoja smrt. Bog ti daje puno ljudi u životu. Ako od svih bježiš, nisi učinio Boga sretnim, a sebe nisi potaknuo na vječni život. Dovoljno je Bogu od tebe doživjeti poticajnu želju da oprostiš, da ljubiš i da ne ratuješ. Tada ti Bog daje od svojega života i svojega božanstva, daje ti u izobilju. Kad se ti sam ne bi trudio, nikada ne bi bio sretan i zadovoljan. 29.12.2014. 18:00
Nema komentara:
Objavi komentar