Kako je bilo moje srce željno znanja i priznanja i trebalo je pomoć, a ona nije stizala ni od kuda. Živim u svijetu obijeljenih lutaka, zaključila sam, mnogi su me vrijeđali, ali ja bijah preponosna, a sotona je bio uvjeren da sam mu najsigurnije sredstvo za opačine. No, nije mogao proburaziti moje srce grijesima jer nisam niti imala preduvjete da postanem kršćanin, uvjerena da mi Bog nije dao da se krstim od malena kao sav ostali svijet. U najtežim halucinacijama i pogoršanju odlučila sam krstiti se, uvjerena da je za mene došao kraj i željna obavijestiti Gospodina da želim k Njemu. Bog mi je puno govorio, a ja sam samo pospreamala u srce te riječi, raspoloženje rajsko i srce je bilo mirno i puno ljubavi. Naravno, počelo je obraćenje koje sam dobro preživjela, ali trpim posljedice bolesti. Nije važno sada to toliko, ja sam morala odrediti što je u mojem ludilu grijeh i to izbjegavati. To mi je značilo ostati vjernom Kristu u svakoj sitnici. Poslije se dogodio mir i nikakva smrt nije nastupila, a ja sam slavila Gospodina u vijeke.
Entuzijazam koji vlada na misnom slavlju me uvijek baci u stanje vjerske sreće, no moždane vijuge normalno rade, nisu omamljene. Najčešće izgovaram misu zajedno sa svećenikom kako ne bi moje misli pobjegle, kako bi Krist temeljitije ušao u moju dušu. I sada želim Ga isprovocirati da mi dadne što moram reći.
Živim na visoravni među velikim kamenim blokovima. Put je do gore bio trnovit i ja ne želim istraživati dalje jer želim na toj visoravni pronaći svoje razloge. Ptice su mi najdraže pratiteljice. Osjećam se jako nesposobnom, ali kad me nešto smeta, tada o tome nastojim reći i navijestiti novost Isusa Krista. Možda su ovi tekstovi konačno onaj blagi silazak s te planine jer nebo sam vidjela, u nebesa odlazim kad god mogu, ulazim i izlazim kako me je volja.
Možda ti moji kameni blokovi, koji su s vremenom postali veći i viši, zapravo čine hram moje duše i ona dakle nije zatvorena jer između kamenja ja normalno hodim i šećem, uživam u vječnoj ljepoti prirode i pogleda na okolne vrhunce, a pred sobom ne vidim niti jedan veći vrhunac od mojega.
Bijelo-žuta ruža, koja je iznikla kada je sve bilo puno ljulja, sada je još uvijek tu i smjerno cvate ili se pretvara u pupoljak, već prema mojem raspoloženju. Ona nije centar visoravni, ali je postojana. Mene je Bog pozvao kada bijah potpuno sama, bolesna i izgubljena. I ne vjerujem u one priče da se kršćani međusobno ljube jer bi mi oni pomogli i vidjeli koliko mi treba rajske vode. Ne vide od straha, nevjere i grijeha. Često imam dojam da bi me sudili kad naiđem na misno slavlje i tada mi se po srcu motaju grijesi kojima ne vjerujem. Kršćani žive po svojim normama, uštogljeni su, oponašaju ljubav, a znaju je samo tumačiti kao zakon i to s puno zlobe i ljubomore. Nisu sretni, tužni su i ozbiljni. Ne vjeruju Isusu nego obožavaju ljude koji govore o Njemu i imaju svoja pravila života. Sigurni su da je Isus ograničen Crkvom i da Ga nigdje drugdje nema, nema Ga u njihovim srcima. Normalan kršćanin ne može izražavati radost ljudsku nego mora biti discipliniran i umjereno raspoložen jer je valjda pritisnut nevoljama i problemima. Ali na misnom slavlju može se sve, može se zaboraviti svaka suza, može se zaboraviti svijet. Žao mi je što nas je tako malo. To je zato što ne valjamo.
Jednom sam pokušala biti dio zajednice, ali me ljudi tom depresijom koče u sponatnom pristupu i čak im smeta moj osmijeh koji je malo pretjeran, rekli bi.
Možda moj hram mora biti takav, bez nekih vratiju i bez zlata. To kamenje je slava Bogu kao moje uzdignute ruke.
Mislim da u mojoj duši nema nikakvih odaja i prolaza jer je ona bila sva otvorena od kada znam za sebe, otvorena je svijetu i Bog je u njoj. Nikada nije bila zaklonjena u nekoj čvrstoj i sigurnoj opni koju sam čovjek mora produbljivati molitvom kako bi postogao jedinstvo s Kristom. Osjećam se službenicom Gospodnjom koji mi daje pogane, a ne neka mistična iskustva i bliske susrete. Uzgred, u mojoj duši postoje i podsvijest i halucinacije. Podsvijest je zdrava, a halucinacije su mi otkrile zapravo poruku iz podsvijesti koju sam puno vremena kasnije lako protumačila. To jednostavno tumačenje znakova kojih ima izobilje i raznovrsni su dokazuje mi da moja duša nema nikakav siguran kutak u meni, kutak siguran od zločinaca i pogana. No, nikada nisam imala problema sa svjetovnim ljudima, susrećem ih u ljubavi, prepoznajem ih kao Božja stvorenja. Ljepši su od većine kršćana.
Na visoravni sam uvijek sama, ali mi sveti često pripovijedaju. Govore mi dobre savjete, a rijetko ja to slijedim. Ja sam jednostavno nemarna, sretna u svojoj zaljubljenosti i, evo sada, kad pripovijedam o Tereziji Avilskoj, znam da ću tako na najlakši način spoznati njezinu poruku.
Prvo moram nabaviti njezinu knjigu. Ona me ljubi, ja se njoj sviđam i mogla bi mi dati nešto značajno. Terezija je bila sretna raspoloženja i poletna u reformi. Kakvu ja reformu moram poduzeti? Na sebi radim stalno, vidjeti veliku potrebu reforme u naučavanju vjeronauka nije teško, ali ja to mogu izvesti jedino pisanjem jer ne sudjelujem u vjerskim sastancima zbog nemoći, umora i kronične bolesti.
Zagovaraj me, Sveta Terezijo Avilska, pomogni mi dokučiti Božju volju. Budi blagoslovljena od Boga kojega obje želimo više ljubiti.
Znam da mogu nastaviti biti takva kakva jesam, makar mi sigurno broje grijehe jer ne znaju niti to što grijeh jest, a što nije.
Crkva koja traži strogu disciplinu i poslušnost, izgubit će mnoge žedne kojima je zatvorila vrata. Mnogi su svećenici prihvatili stil svjetovni, a ipak su ostali straomodni u svome govoru o odgovornosti vjernika. Mnogi se ne usude izreći svoju sreću kao da bi to bila sablazan. Možda i nisu sretni, možda su tužni i ukočeni.
Što treba pričati ljudima? Treba ih uputiti u crkvena učenja. No, u Crvi se samo ponavlja beživotna teorija. Niti jedan svećenih ne upozori na životnost slavlja, čak mnogi nemaju onaj svečani pristup Oltaru nego samo skroman i poslovan. Nije čovjek manje skroman ako radosno i svečano slavi Boga. Čega se boje? Da će narod postati divlja horda ili da će se ti obijeljeni grobovi sablazniti? Ta sablažnjavaju me čitavo vrijeme.
Nisu vjernici pasivni, nego su svećenici usaljeni.
I dozvoljavaju sebično da ih se moli kao da će poginuti ako ljudi prestanu dolaziti na misna slavlja. Dolaze radi upražnjavanja večernjih izlazaka, radi utjehe, radi ugleda, iz navike. Ne dolaze slaviti Gospodina nego traže za sebe kruha. Imaju želje, plaćaju velik novac. Žele čuti nešto što sami ne mogu otkriti jer ne žive molitveni život. Ne znaju bitne razlike između vjere i svijeta. Štoviše, gledaju to slavlje kao film i predstavu i ne slušaju ništa. Svećenik mora obuzeti pažnju tih lijenih umova. Moraju reći da je ovdje novo nebo i nova zemlja i tumačiti kako se u vječnom životu živi.
Zaspala je Katolička Crkva, moja bijelo-žuta ruža treperi kao napušteni pupoljak ispod ogromnog kamenja mojega otvorena hrama duše. 31.12.2014. 09:05
Nema komentara:
Objavi komentar