Paralelni svjetovi
Bilo joj je dosta humanitaraca i pučke kantine. Jedini ljudi kojima je još spontano vjerovala, bila su ona dva brata u srednjim godinama i s papirićima za nekakav sumnjivi duhan. Oni su od rana prijepodneva redovno iščekivali vrijeme ručka. Bili su to ljudi željni svega, a to sve su iskali u upornom dežuranju ispred zatvorenih vrata, ispitkujući što je za ručak i kakvih ima novosti u kvartu. Imali su opremu, jako dobro uređen prastari bicikl koji je mogao ponijeti dobro natrpane dnevne porcije ručka jednako kao što je mogao podnijeti i teške prepune vreće sakupljenih boca ili bilo kakva materijala koji bi se iole mogao prodati ili zamijeniti za nešto.
Nikada im se nije žurilo iako bi čovjek rekao da će pojesti ručak naglo i brzo čim stignu ljudi s dobrotvornim kombijem. Ne, oni čak ne bi ni stajali u redu, a kada bi i došli na red, još su se polako spremali na odlazak, pazeći pri tome da svakoga pogledaju, pozdrave ili dobace neku riječ. Bili su bogati na neki način u svojoj prostodušnosti društvenoga života, mislila je, njoj se to svidjelo jer sama je bila previše uštogljena, čak i kad je ludila od gladi.
Bilo joj je dosta ljudi koji su dolazili s automobilima. Kakva suprotnost, a gdje su oni kojima je bio namijenjen ručak po koji su dolazili, pitala se. Nije jednostavno mogla vjerovati da ručak nose nekome svome, da za gorivo imaju, a za komad kruha i pero svježe salate se nema.
Najviše je bilo ljudi kojima je ručak iz kantine bio glavni, ali ne i jedini obrok i koji su ono malo novaca što bi dobivali raspoređivali za namirnice ili za stvari za koje vam nitko ne daje kao što je gel za tuširanje ili neke knjige, ili čak internet operater.
Ljutili su je humanitarci jer su išli linijom manjeg otpora. To su bili ljudi situirani, zdravi i siti, ali se nisu borili za bolje društvo nego su možda čak i radi svojih materijalnih interesa, ili nekih nedokučivih kompleksa željeli iskupiti to svoje nedjelovanje humanitarnim radom.
Došla je do zaključka da su malobrojni, koji se ne prehranjuju ovdje, zapravo društveni siromasi. Prilazili bi korisnicima nekako s visoka i sa sažaljenjem koje nije baš bilo plod etičke zrelosti koja vam daje jako dobar sluh i osjećaj za potrebitoga. Njezinom osjećaju za vlastito dostojanstvo trebalo je poštovanje društva jer gladan je potrebit afirmacije koju humanitarac ima samo zato što nudi koru kruha. Kad je ona davala svoj kruh, bila je sretna što ju je netko to uopće upitao i što može biti od koristi u pravo vrijeme i na pravome mjestu. Uostalom, zato su svi i došli do pučke kantine jer su uvijek davali i davali iz svojih ustiju, a mnogi humanitarci su uvijek imali neke dodatne koristi zbog svojeg humanitarnog rada, nije im na prvome mjestu bio potrebit, to je bilo tako očigledno. S potrebitima se ne razgovara o politici, primjerice, nego moraju biti zahvalni, ma kako da im teško pada neka ne baš ukusna porcija mutne kaše.
No, zato je Providnost dala tim korisnicima dobar i kompletan život.
Bio je Badnjak i ona se dogovori da će donijeti neki očuvani kaputić za neku mladu ženu. Ova je odvede uskim prolazima i nepoznatim uličicama kako bi joj pronašla nešto što bi joj darovala za uzvrat; bila je ustrajna i lukava u nagovaranju da pođu zajedno iz kantine. Stigle su do ulice sastavljene od potleušica koje su imale i parkirno mjesto za stare krntije, i prstor za dječju igru i za kućicu za psa, a također i stražnja dvorišta u kojima su bili divlji vrtovi , a sve natrpano donesenim korisnim predmetima, lijepo raspoređenima kao da svaki ima točno svoju svrhu: stari lavor je služio za posađeni češnjak, kutija za kiseljenje zelja je služila za odlaganje sakupljenih boca, dvije sklepane letve su tvorile savršene male ljestve za djecu. Potleušica je imala na krovu jedan prozorčić novije izgradnje, ali crijep je bio sav star i pokrpan. Krene unutra za svojom domaćicom i nađe se u nekoj uskoj prostoriji, odijeljenoj lesonitnom pločom od kuhinjice. Tamo ugleda ona dva nerazdvojna brata. Oni su posluživali obrok u dva plehnata tanjura na nekom stolčiću. Tek tada ugleda mladu crnomanjastu ženu kako sjedi u kutu i smije se braći; razgovarali su o nečemu što je bilo zabavno jer su braća gestikulirala kao da pripovijedaju neku šalu, a njezino je lice bilo ozareno. U trenurku joj sine kako oni dvojica poslužuju svoj ručak iz kantine. Nešto su hrane ostavili u svojim posudama, ali nitko nije izgledao kao da će sad početi jesti. Domaćica pokaže kaputić i doda onoj mladoj ženi, a žena se namjesti kako bi ga mogla lakše odjenuti i isprobati. Shvati da je žena nepokretna od pasa i upita se treba li njoj kaput ili zapravo kućni ogrtač ili trenirka. Nakon svojega uštogljenoga pozdrava počne pratiti o čemu se pripovijeda, ali ništa nije razumjela. Odluči otići, ali nikako ne pronađe zgodan trenutak. Domaćica joj ponudi mirišljavu crnu kavu u lončiću i najfinije cigarete. To ju je oborilo i odmah se osjeti opuštenom jer joj je to u životu bilo najpotrebnije i kada je imala hrane, a naročito sada kad je morala štedjeti. Spozna kako su je svi zajedno dobro procijenili. Nakon nekog kraćeg vremena pomisli da je u tom društvu najsiromašnija i da ona mlada žena nije počela ozbiljno pripovijedati o svome ocu, pobjegla bi iz te intimne atmosfere. Žena joj ispriča da joj je otac preminuo nedavno, a bio joj je sve u životu, uzdržavao je i nju i njezinog sinčića nakon što su joj majka, suprug i ona sama nastradali u prometnoj nezgodi. Shvati da je mlada žena prilično imućna, ali da ulaže u neke poslove koji se ne rade preko banaka nego s poznatim povjerljivim osobama koje je spominjala poimence. Nije joj bilo uopće jasno o kakvim se poslovima radi, niti tko su svi ti ljudi, ona u čitavom životu nije imala toliko prijatelja i poslovnih suradnika.
Kada se počela vrpoljiti, nakon opuštenog i ozbiljnog razgovora u kojem ipak nije željela ispitivati o bilo kakvim detaljima, domaćica joj reče da je vrlo jednostavno pronaći njihovu ulicu i pojasni joj gdje tko stanuje. Odmah je shvatila kako se do njih može doći i zahvalno se počne pozdravljati. Mlada žena joj reče kako je kaputić lijep i topao te namigne domaćici koja joj tutne šteku cigareta, zamotanih u novine. Kad je odlazila, pratile su je putem raznolike žaruljice koje su bliještile u mračnom poslijepodnevu.
Dođe doma i odmah pregleda novine kako bi ih uredno složila jer su joj bile potrebne u domaćinstvu. Za oči joj zapadnu naslovi i reklame robnih centara, nudilo se na akciji, samo za nekoliko tisuća, svega, od blagdanskog nakita do pametnih telefona i novogodišnjeg dočeka; lijepe fotografije toplih boja imitirale su sretan ugođaj i opće blagostanje. Pri dnu stranice bila je vijest o prošlogodišnjoj statistici. Pedeset posto ljudi je bilo depresivno, a od njih je pedeset posto ljudi počinilo samoubojstvo upravo pred sam Božić.
Upita se kamo vodi ova moderna politika i prisjeti se nekog članka o paralelnim svjetovima. Nakon toga zaključi kako joj Bog dade utjehu s tom pučkom kantinom, a i dobre cigarete, jer je još jedamput otkrila stvarnost onakvu kakva jest kad samo malo zagrebeš ispod površine. Nitko joj neće vjerovati da je gladna s tim skupim cigaretama na stolu. Ah, nema veze, pomisli i pristavi si vodu za kavu te pripali cigaretu na plameniku. 23.12.2014. 04:57
Nema komentara:
Objavi komentar