Povjetarac odozgo

Povjetarac odozgo                                                                                                                                 

Hladno je, zebe oko dlanova i posvuda struji

predskazanje o preminuću tjelesnoga aparata

kojim se služim svakodnevno; o nadolazećoj oluji

koja će pomesti prašinu s onoga nižega kata

i niže razine života ove ranjive duše, odlazim opet.

Uz tjeme ustaje živa kosa i strši, a srce putuje

kroz vrhove mojega postojanja što ga je bilo spet

radi nekih iz Naroda. Povjetarac odozgo popuhuje

i ne da mi, ne da mira više i kao da me priziva

i doziva i vuče...bjelodano mi je sve i nejasno

kako uopće naokolo idem, ni dužna, ni kriva,

a sva pripravna na nekakvo uzdignuće krasno

u kojemu ne živim više ja i ne postojim,

ne onakva, ali slična sebi. Uzalud se ogrčem

i preko glave pokrivam jer u Duhu lako stojim.

Još ne znam kako, ali sokove žive kao da srčem

na slamčicu; voda živa me opere i napoji

pa gledam gdje sam i od čega sam sastavljena;

to je želja i žeđ, odaziv koji uopće ne dvoji,

i ne stigne, hoću li tako biti bačena ili ostavljena

kao kad čovjek zabrine se u starosti, ne

nego ja letjeti gore moram, vuče me sila.

Sada već vidim, ali ne vjerujem sve,

vidim da sam tamo naprijed nekada bila,

davno, još prije mojega vatrenoga krštenja

kada vidjela sam puno znakova pa znam

da su oni bili znak ovoga obraćenja

o kojemu pjeva veselo moja duša prozna.

2010 2202