Slutnja ispod pokrova

Slutnja ispod pokrova

I sad sam bez znanja, sivče,

i sada sam napuštena kula,

ruševna za nevinče

koje šipraga je obula

da sa gušterima traži stijene.

Prehladno je u podrumu,

a opasno istrčati na lijene

konake na vrućem humu

pa sad pokraj stuba ležim

jer sam tamo kao suha trava

i nikamo ti ja ne bježim

jer je klima jako zdrava.

Bez tebe ne mogu ništa

učiniti drugo do li siestu;  

samo trzam repom nervišta

na sjenovitom podestu.

Kako okreću se svjetlila,

tako moji nervi rade;

tama se na sunce izlila,

a vrućine mi pokrov grade.

Kad sam poslala te odavde,

nisam uze niti vezala,

tada pustila sam duha pravde

kako bih se oštro srezala,

a Pravednost me sada ljulja,

slava Sina Čovječjega.

Ovdje nikad nema onog mulja,

samo puno smijeha dječjega.

1610 1159