Oblak nad Galilejom

Oblak nad Galilejom

Kako već ide pričanje i čavrljanje,

tako u meni još jedna riječ je zaostala,

ali ne mogu je naći, uzalud švrljanje

po tipkovnici što je blijeda postala.

Želim se javiti tebi, a put me vodi dalje

i nikako ne mogu dostići tvoj glas

koji mi pozdrave prelijepe šalje

i koji ne traži vremena za nas.

Baština moja sada je konačno odpakirana

kao što si i želio i kako smo sadili,

onako kako je već priređena ova jesen rana,

onako isto kako smo radili.

Kroz tebe dolazi prosvijetljenje,

kroz tebe, uz dozvolu, molitve lete.

Hvala ti puno za ovo posinjenje.

Predugo bile su daleko ruke svete

pa sam morala pogledati u svoje dlanove

kako bih malo približila sebi pomazanje

u kojemu su započele naše molitve nove,

u kojemu sam žurno gradila zdanje

i pentrala se, nazirući tvoje tragove.

Sjećaš se, sve je počelo od gustoga grma

iz kojega si me izvukao na pragove

novih prolaza preko stijenja strma

pa me odjednom, nakon duga putovanja,

ostavio na nekoj osamljenoj visoravni.

Tamo sam vidjela puno naših rukovanja,

i anđeli čuvari su postali punopravni,

a sve je odjednom prekrio oblak bijeli

u kojemu sam se, sva začuđena, našla,

ne znajući da taj oblak s tobom dijelim.

Sveta je Mati tvoja postala naša.

Trebalo je tvoje ljubavi i nevinosti

jer inače me ne bi zaveo nikada nitko,

niti uz pomoć velike ustrajnosti;

samo ti si mogao silaziti u blato plitko

koje me je svu opkoljavalo, i ruku mi pružiti;

ponekada si me čak i zaštitio plaštem.

Tebi je uvijek bilo još bolje, ne moram se odužiti,

a znaš i sam da ljubav uvijek raste.

Idem u Nazaret, idem prema Galileji;

ovoga puta sva je od sniježnih pahulja.

Iz početka opet mekećem i blejim

dok se oko mene čopor vukova šulja,

ali ja lako dospijem, ako je opasnost,

u ruke Gospodina našega, Krista.

Tamo je nebo vedro i sve je jasno;

tamo i naša stijena suncu blista.

2010 2338