Borčice

Ne znam više pjevati, toliko me je obuzeo zakon

po kojemu nesvjesna i uz nečiju molitvu ja hodim.

Od kada sam smrti stala i napustila onaj zaton,

samo sluha želim, samo da se teško, jedva opet rodim.

To sloboda više nije, ali žeđ je preobilna;

vjerojatno trajati niti ne može nego kratko.

To je muka, želja jedna sveta, silna,

poziv neki koji vidjeh kako dolazi mi slatko,

ponajviše iz Avile. Gospođa je stigla čvrsta,

nježna kao pramen u mojoj pustoši.

Preko svake suze moje, od kada je meni krsta,

od djetinjstva moga, ona me tetoši

i ja ne znam tko sam, što sam; da li žena

ili pokornica u nečijem duhu iz davnina

koji ide preko žena svetih; da sam optužena

samo znam. Koja li je svrha tu, glavnina

što se krije iza Tvoga Tijela, čista „soma“

koja se pred Tobom sva ispriječi?

Kriste moj, moj Bože, kakva to je koma,

koja mene sila odjednom izliječi

od Jeruzalemki?  Ne, ja nisam više sama

i više ne lutam kao jadno janje

već je sjajna mene osjenila tama;

uzalud je svako otimanje.

Svete žene zemaljske, tihe borčice

koje glasna djela slave,

kolike ste premostile strašne gorčice!

Ti ih, Isuse, pošalje da se meni jave.

1810 2350