Nešto jako važno

Nešto jako važno

Udaljavali smo se od Grada putem kojime se dolazilo u Grad. Sjetih se kako smo se tim putem vraćali iz zarobljeništva i pomislih kako nije dobro što smo krenuli upravo prema toj divljini, nikada Izrael svoga ropstva zaboravit neće.

„Osjećam se sputano i beznadežno“, reče mi moj brat kao da je čuo što mi se vrzma po pameti.

Put je vodio k našem poznatom skrovitom seoskom kućerku iz kojega sam posljednji put izišao slušati i pratiti Mesiju. Tada sam bio u nekom višem svijetu.

„Strašno je što su ubili Isusa...a cijelo se mnoštvo razbježalo...“ reče opet moj brat.

Pao sam u očaj i ponavljao kako je sve to bio jedan strašan nesporazum i velika zabluda. Nisam želio doći doma, zabiti se u moj kućerak i ostatak života provesti u jadikovanju.

Hodali smo obojica sve sporije, sigurni samo u jedno: nećemo se odvajati jedan od drugoga i osamljivati. Bilo bi mi to užasno kao da sam digao ruku na sebe.

Bilo je kasno poslije podne, ljudi su se sklonili u svoje domove i objedovali. Sve je izgledalo tako obično, svakodnevno i sivo. Srce mi je pritiskao osjećaj krivnje što nisam ostao u Gradu i rekao svima neka i mene razapnu. Nisam bio svoj, nisam bio onaj isti dok sam se vraćao kući iz koje sam nedavno poletio, sav oduševljen, pravo za Mesijom.

„Moram popraviti krov i još neke stvari promijeniti...“, napominjao je hrabro moj brat.

Jedan je seljak prišao k nama i uključio se u razgovor jer smo išli istim putem. On nije bio tako očajan. Kad smo mu prepričali strašne događaje i kako je naš Kralj sramotno osuđen te ga potom još mučiše, razapeše i ubiše, taj stranac je samo blago negodovao zbog našeg stava i šoka. Njegove riječi su bile utješne, spominjao je Psalme, Mojsija i Proroke jednakim stilom kojim je Isus pristupio našoj vjeri i Bogu Izraelovom.

Večer se spustila i stranac na naš poziv krene počinuti i okrijepiti se s nama. Ući u svoje staro i maleno skrovište bilo mi je kao da ulazim u grob. Malen stol i klimavi stolci, na koje smo posjedali večerati, jedva su bili odgovarajući za nas trojicu.

Ponudili smo kruha strancu i kao da me je samo njegovo uzimanje našega kruha strašno probadalo, osjetih bol u prsima, diže mi se pritisak, a u glavi mi se počelo vrtjeti kada stranac izreče blagoslov Bogu za hranu.

Polusvjestan prostora u kojemu smo večerali, ja ugledah stranca kako lomi kruh na više dijelova i pruža ruku prema meni, držeći jedan komad kruha. To je bilo za mene previše. Suznih očiju, sav uzrujan, odriješito pogledah toga čovjeka u lice da mu nešto važno pojasnim, gledajući ga u oči...Njegove oči su mi odgovarale kako i On zna što je tako važno u tom kruhu kojega mi je uporno nudio i kao da je rekao: „Uzmi, jedi...“.

Tada začuh brata koji je skočio sa stolca kako se poklanja i govori:

„ Isuse, Gospodine, Bože moj“.

I ja skočih sa stolca, držeći komad kruha u ruci te pogledah brata i dok se mi tako gledasmo, naš se kućerak pretvarao u prekrasan Hram u Gradu.

Stranca nigdje nije bilo, u nama osta svjetlo i oživi nada i vedro, dobro poznato uzbuđenje. Uzesmo kruhove i jedan preko drugoga istrčasmo natrag prema Gradu, prema Isusovim apostolima za koje smo bili sigurni da u tom trenutku blaguju s Gospodinom koji lomi hljebove i dijeli ih učenicima.

210 750