Istjerivači blebetanja

Istjerivači blebetanja

Samo Isusu Kristu Otac naš na nebesima je dao svu vlast na nebu i na zemlji.

Svaki vjernik koji Oca nešto zamoli u ime Isusovo, dobiva uslišanje, ali vlast bilo koja i bilo kakva se ne može moliti jer vlast podrazumijeva da poniznosti, molbe ili molitve uopće nema nego samo naređenje, a naređivati nitko ne može ništa do li jedno jednostavno tjeranje “idi od mene, sotono”.

Svaki vjernik sam u svojoj vjeri dobije od Boga riječi za svoju molitvu.

No, to što vjenik izgovara za sebe, ne vrijedi ni za koga drugoga jer taj drugi nema pojma kako onaj vjernik koji nešto moli u ime Krista doživljava svoje riječi i kako su iz njega izišle te takve molitve nemaju u sebi proračunatosti već su jako spontane i, najčešće, neponovljive doslovno.

Ako netko moli vlast nad zlim silama, odnosno duhovima, taj vjere u Krista uopće nema i ne zna što čini. Kada vjernik uopće spozna da je u opasnosti od zlih duhova koji rijetko svom snagom i množinom napadaju jer u svijetu ima izobilje Duha Svetoga, tada je to samo dokaz da se nije ispovijedio kako valja.

Zao duh bio je nekada praznovjerje veliko; zao duh je nedavno bio idealistički komunizam, a gotovo da nije bilo vjernika koji je bio toga svjestan, a nije bilo ni potrebno istjerivati toga duha nekim uzimanjem vlasti već ustrajnom i poniznom, običnom, najobičnijom molitvom.

Zao duh se istjeruje vrlo učinkovito molitvom “Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje; dođi kraljevstvo Tvoje; budi volja Tvoja…koji živiš i kraljuješ u vijeke”.

Željni smo čuda i senzacija, blebećemo i brbljamo, a iz naših srdaca izlaze na usta same prljavštine. Zbog toga jako volimo snažne, izražajne i patetične riječi i molitve. One jesu zaista snažne, ali za protivnika koji je laž i otac laži, one su pokazatelj da je vjernik jako prestrašen, a strah je pokazatelj slabe vjere u Krista koja nije izvježbana redovnim molitvenim životom. To je pravi mamac za sotonu, na takvu osobu se zao duh lijepi vrlo lako, a vjernik tada još teže riječi upotrebljava te još više privlači zloduha pa se zatvara u krug svoga straha iz kojega se sam više ne može izvući. Zbog toga postoje rijetki ljudi koji jako čuvaju svoj vjernički život i navike i koji imaju puno staža molitvenog života. Kada prestrašeni vjernik dođe u susret takvom vjernom i plemenitom molitelju, već su zli dusi uglavnom pobjegli glavom bez obzira i kada taj plemeniti vjernik još i nešto snažno izmoli u ljubavi prema Kristu i u ljubavi za onog prestrašenog vjernika – dolazi izliječenje i spas iz zatvorenog kruga straha, praznovjerja i nevjere. Strah je, dakle, taj “zao duh” u nama. Takav preveliki strah ne dolazi nenajavljeno nego se nakuplja, ali mi to jednostavno ne primijećujemo zato jer blebećemo, pravimo se važni i željni smo uzeti si i prisvojiti moć i vlast čak i do te mjere da ime Isusa Krista izgovaramo i “upotrebljavamo” – uzalud, a to je grijeh protiv Zapovijedi ljubavi koja nam govori da se Isusa i Oca ljubi i da se ljubi onoga koji te treba, a to su svi s kojima se susrećeš.  Netko treba samo jedan pozdrav ili pogled; netko treba suprotno jer ima želju da ne gledaš u njega ako nemaš ljubavi nego se čudiš ili sablažnjavaš; nekome je potrebna tvoja materijalna pomoć i tako redom.

Normalno je da se čovjek prestraši mraka i samoće, odnosno nekoga tko bi ga iznenada u nekoj prilici mogao napasti. Tada se ne zaključavaju vrata posebnim i dodatnim bravama nego se polako i ponizno vježba povjerenje u Isusa te se čita Sveto Pismo i pokušava se razgovarati s Isusom dok se bojazan u duši samo malo nazire kao osjećaj nelagode.

Tada se čovjek susreće sa sobom u tami samoće i spoznnaje da se nije riješio grčevite vezanosti za sebe samoga i svoj život, spoznaje se  sebičnost, a tada vjernik i doživi Krista u sebi kojemu postepeno povjerava sebe na čuvanje. U strahu ili nelagodi te u razgovoru s Kristom čovjek prestaje blebetati. 27.10.2013. 20:41