Kamenje u vrtu mome

Kamenje u vrtu mome

Cvijeće vrta mojega normalno je uvelo

kao što se to pred zimu obično i događa.

Izgoreno kamenje još nije bijelo,

a niti ne znam da li tamo kakva pahulja pada.

Na visoravni mojoj stoji izgrađeni zid;

niti jedno drvo kod mene ne raste.

U mojemu skrovištu polako samo gubim vid,

a na nebu iščekujem oblake tmaste.

Nema nikoga tko bi mene pozvao na čaj,

nema toga s kime bih na večeru izišla.

Vukovi se motaju kao što je to i običaj,

ja sam grijehu jako blizu prišla.

Možda ne znam, možda nisam svjesna

kako stojim sa izgradnjom svoje odanosti.

U meni je velika gruda podsvjesna

i ledena je pa mi hladi kosti.

Predosjećam vuka kako se u janje oblači,

osjećam stegu strašnu, iako nisam neposlušna.

U mome se srcu sve više nekako mrači,

slobodu nemam, zakonima predajem se, zdušna.

Nema veze, nisam tako nevina i mlada

pa da netko žalio bi za mnom.

Još uvijek se krećem samo pokraj stada

i nikada ne spavam u skrovištu tamnom.

Zašto tražiš poslušnosti od mene,

a onda tuguješ zbog moga uvenuća?

Zašto tjeraš me, čemu opomene

kao da ja ne znam život Uskrsnuća?

2910           2039