KRAJ

KRAJ

Zatvorila sam oči, nisam te željela čuti

i ostavila te kao da ne znaš što se zbiva.

Mislim da je sada zaista kraj i više ne mutim

vodu našeg jezera koja me svu umiva.

Moj radni zadatak je ljubiti potrebite,

ali to valjda nije od posebne važnosti

jer se događa rijetko, usred krasne svite

u kojoj mi je sada izlučiti malo odvažnosti.

Zbog toga jer sve znaš, ja se ne usuđujem

prva proreći dane buduće, tako krasne

kao ovo sunce što mi dušu izluđuje.

Prošle su za mene godine opasne.

Slušala sam te, svi su tvoji bili znaci

potpuno jasni i čisti, ljubavlju urešeni,

koja mene iz vrtloga strašna izbaci

i plod moji su stihovi izneseni.

Dogotovila sam kontemplaciju o čežnji,

potvrdila se u tvojim otvorenim dlanovima

i u strpljivosti tvojoj koje mnogi svežnji

ogradili su me kao krhku i u snovima,

kao da je sve ove dane to bila samo igra.

I neka jest, neka misle ljudi to što misle,

da smo u zidu mi samo jedna cigla,

u zidu mrtvih bez ljubavi suvisle.

Namjerno si me pustio samu na tragove

koje si inače uvijek ostavljao vidljivima.

I molio si jer morala sam tjerati vragove

koje ne mogu prozvati usnama stidljivima.

Strpljivost je tvoja hranila se sigurnošću;

u svakom slučaju sve ispada po tvome.

Gubila sam bitke svojom osobnošću,

ali vjerna naručju tvome izmaklome.

Sada znam i to da te boljelo nije moje istraživanje,

mogla te je samo zasmetati moja žrtva,

moje tvrdoglavo i blagoslovljeno inzistiranje

na istini i slobodi, bez ijednog sjaja mrtva

u pohodima mojim koje sam ispovijedala revno.

Znatiželja moja, pomoću koje nekako učim,

dovela me je pod ovo sunce popodnevno

pod kojime sumnje niti najmanje ne lučim,

a to mi je bio strašan moj cilj;

čovjek mora biti siguran da je provjerio

laže li lažac svjesno i sveudilj.

Gospodin je i siromasima kušnje udijelio.

Sada još manje vjerujem jadikovkama,

sada još više vjerujem samo u Ljubav.

Možda već sada više ne gnjavim se mišolovkama,

možda čak već sada više nisam tako gruba.

Sada još ne vidim u čemu sam te iznevjerila

jer bilo je na mom putu lukavoga podmetanja

koje nisam iz pristojnosti prema tebi provjerila.

Neka to ostane među nama cilj pokretanja

novih poduzetničkih mjera idućih razdoblja.

Zavjet moj bijaše zavjet nekog ucviljenog strašila,

sjećam se. Ostala sam sama s čvorcima, usred polja.

Preživjela sam zamke, a ni sebe nisam promašila.

Devet mjeseci kad bude Zavjeta moga tebi,

znat ću više o tome kako on ima izgledati.

I sada već naslućujem da sam sama u sebi.

Ne znam kako ću dalje i što ću ti predati

onoga slavnog dana kada se opet susretnemo.

Ponekad moli sa mnom jer zlatna moja groznica

samo se na toj molitvi hrani i uspijeva nijemo

dok kroza me struji dobro poznata drhtavica.2610 1527