Borongajski vinogradi lišće su na mrazu
koje leti naokolo od brzine automobila
i pod suncem zubatim na mome obrazu
sjećaju me da nisam po kestenje hodila,
niti sam do kraja brda stigla, na selo
gdje se sada plodovi razmeću i sunča se duša,
a i jeftinih bi se monitora zadjelo
u prolazu kroz male kleti, pokraj potleuša
oko kojih slasne trule jabuke se ne pobiru
jer je duša moga grada takva, skromna
pa ih ne zna prodati na prozorskom okviru
nekome tko duša sasvim je bezdomna
pa ranim jutarnjim asfaltom šeće po lišću,
sanjajući seosku idilu i sreću od plodova
mlade jeseni na listopadskom ognjištu,
tu, na Borongajskom placu bez bodova
za one koji ne pohađaju auto-školu.
Kakva šteta što sam jeseni se dokopala
u tom susjednom mi dobrom dolu,
a nekada sam se vozikati znala.
Sanjam seoske puteve dok lišće šutiram,
onako nježno jer me zebu noge
i polako sa trombozom ja šofiram.
Još i breze tu su, zelene i mnoge.
Zamišljam te vinograde, koje li su sreće
svi ti seoski poodrasli mačići i gladne ptice.
Još me dugo sunce ugrijati neće.
Na mojim trešnjama okupljaju se lastavice.
1710 1014
Nema komentara:
Objavi komentar