Zvuk molitve

Zvuk molitve

Strašljivica ja, nabolje strašljivce prepoznajem

koji ne vide straha svoga i straše me još više.

Da tebe ne upitam ponekad i da sve ne doznajem,

prazno povjerenje postajalo bi sve tiše.

Na kraju više ne bi vjerovanje postojalo,

nastao bi nered veliki i sveopći.

Zbog toga i nade bi ponestajalo,

svi bi popadali od želje za moći.

Moje te ruke poslušno prate,

moj stih je vezan usko uz tebe;

ne zovem ja tebe „brate“

već te nalazim u dubini sebe.

Ovo što vidiš, da, to sam opet ja,

iz sebe pobjeći nikada neću.

I kao što Božja riječ je sigurna,

sigurno se prsti moji kreću,

sklapaju se ruke i dlanovi stoje,

ponajviše na čelu se sastaju

kojemu sve dane i sate broje

oni što se od mene rastaju.

Otvaram pesti, to dobar je znak;

potpuno mirno o tebi pitam.

Nisam svjetlo, prazan sam zrak

i ne treba mi posebna zaštita.

Moji te dlanovi traže,

moje te slutnje ištu

i misao ti moja pomaže,

kao molitva u svetištu.

Srce je mirno, ali tuče

kao u grlice mukli poj.

Neka te grijesi moji ne muče,

ti nisi neki svetac moj,

odgovoran za sve, baš sve

i još nisi uzeo od mene

samo ono što je najbolje.

Ti si prorok iz sjene

moj govornik i učitelj,

ti si moje uvijek i sada,

odbjegli poručitelj

svih mojih težnji i nada

i moje vjere zov.

Za nas užižem plamen,

uvijek posve nov,

da ja prebrzo ne planem

i da ostanem još neko vrijeme,

izvjesno je, i blagoslivljam te

kad odlaziš na prijeme,

na odmor. I ne dozivam te

jer Boga imam za te stvari

nego puštam život romoriti

kroz Duha Svetoga koji podari

i daje kako i što zboriti.

809 2224