Pričest općinstva
Kada prilaziš,
Isuse, kada Te u prelomljenoj Hostiji
začujem kao
iznenadnu nabujalu rijeku,
iz dna duše
prelamam dah u bronhijima najprostiji,
a tada, još
jedamput...i padam Ti na slamu, meku
kao tanak, tihi,
dječji radosni i neujednačeni pjev;
i već Te primam,
bez daha da se ne udavim,
a Tijelo mi Tvoje
prodire u dušnik kao ogrijev
koji naglo,
rasplamsano, srce moje slavi
i slavi i smijati
bi se kada bi se moralo smijati,
ali veća je blagost
Tvoja do suza kojima me prihvaćaš,
iznutra, u meni
već, tada, čim počinje klijati
općinstva svetoga
bujna duhovnost; i tako mi uzvraćaš,
slaveći me. U
izobilju samoga i čistoga Tebe, znam,
smijem Te
slušati. Po cijele dane. Smijem Ti na podnožje
Gore male sjesti,
onako podalje, gdje haljine Ti je plam.
i Tebi do nogu, i
haljina Tvojih, uživati ljubavi Božje.
Samo Ti i ja
znamo, Proroče moj, upoznajemo se tada
malo bolje, za
jedan ogroman korak bliže smo,
za jedan mali
pedalj pružene dječje ruke veća je nada.
Samo mi dvoje,
Izrael i s njime Ti, niže smo
do jasala
pognuti. Promatramo slavu u naručju anđela
koja ih nosi s nebesa, tamo negdje iz oblaka
u koje prodire
visoko drvo Križa. Opet si bez odijela
i čujem Te jer mi
slutnju izgoniš iz mraka
na svjetlo
Betlehema, jarko i tako toplo, ugrijano jako
da se moram,
drhteći, odkloniti malo na trenutak,
samo da prozborim
„Miserere“. Ostani još malo tako
nada mnom i
pripovijedaj, uz vatreni vrutak.
2109 2205
Nema komentara:
Objavi komentar