Puno žuči, kaplja
krvi
Ako ne ispišem
dušu stihovima, dušu blagoslovljenu pa ranjenu,
sokovi će moji
poći zlim putevima. Rana izići mora, krvi procuriti
jedna kaplja, na
silu izgrebena niže dolje, na pognutom ramenu.
Samoozljeđivanje
je samo skalpeliranje i čišćenje, ne valja se duriti.
Prvog susjeda ne
imadoh čime pozvati na kavu, a već meni naiđoše gosti
pa se dohvatiše
nahvaljivati ljepote doma u kojemu ovaj život živim,
izmoljen evo,
danas od moje Djevice, Majke. Bregovi moji priprosti
svidiše se jako,
Kriste, Tebi. Kakva li sramota, da mi duša potom doživi
vidjeti bregove i
planinu kako se ruše nemilice, iznenada, bez potresa
te žuči puno
prolijeva se po dolinama, gosti moji utihnuše stameni.
Još i doniješe
oni svoje pjesme smiješne od kojih se većma žuč istresa
te ja, vjerna
netom datom zavjetu, ponizno ponudih zid kameni,
onaj koji ispisan
je uklesanim tragovima rata. „Evo zida, rušite ga,
ja sam vaš
domaćin, moji bregovi su raspoloženi svima, makar žučni“,
rekoh smjerno,
sveudilj se stideć svih i sebe same; ali osta Kinoteka,
kao duh se sjaji
posred doma moga. Tad pokrenuše se susjedi mučni
te svoj natpis
uklesaše preko duha zida. Kao da mi autoriziraše
da i njima žuč
je, da su oni slabo od te silne ruševine i da oni knezovi su.
Da su oni bili
onomad također tu i da isti krajolik tada miniraše.
Nisam sama,
vidjeh lako, čak i za mnom, nevaljalom, toliki poludjeli su.
Sada dijelimo i
žuči ove planine koja ipak lijepa ostade za uvijek.
Jedna zemlja
postadosmo pa ja ime svoje dadoh stihovima
koji sada su i
govor susjeda mi, istih bregova dijelimo sad pravorijek.
Kneginja sam,
nisam više pentralica, niti vrabac na letovima
nego sestra
knezova ovoga svijeta, a u rijeku oteći će žučno stih mi dalje,
daleko do pakla u
kojemu mene služiti je Majka moja poslala.
No, ja Tebe
ljubim, Kriste moj, ja sam ona koja se za Tebe udaje
pa mi je svejedno
za na ramenu ranu jer sam svoje krvi samo Tebi dala.
0709 1704
Nema komentara:
Objavi komentar