Ledena drhtavica

Lako sada putujem po nebesima,
iako još uvijek zemlji vezana sam.
Lako sada lete sa mnom lastavice.
Nikada ja nisam blizu udesima,
mikada ne shvaćam biti zanosa,
toliko su ljudi meni kao ptice

koje samo prolete kraj mene.
Rekoše mi da sam jošte živa
jer me svaki dan boli nešto drugo.
Ja se samo sjećam one sjene
koja moje letove i krila mi podriva;
samo da se ne vrtim istim krugom,

osim tada kada stvaram neke lupinge
i kada nastojim načiniti piruete.
Natojim otići daleko u sebe, kao i uvijek,
nastojim raskinuti strašne Zakona verige
jer ja onda bolje vidim ljude svete,
bliže sam općinstvu koje živi oduvijek

jer su ljudi neki predodređeni koje znam,
jer su oni zaista na neki način pozvani
od Boga koji mene tražio je, sakrivenu,
kada ja još čuvala sam u sebi svoj plam.
Sveti svi su oni koji olako su dozvani,
koji plama imaju kao što ja imam sjenu.

Još ti želim reći da sam slabo vidljiva,
čak i onima koji su gledali me svakodnevno.
Ono što od mene vide neće im se svidjeti.
već dugo nisam onako kao prije stidljiva
jer od ljudi se ne sakriva sunce podnevno
nego prži zemlju mrazom zimi, mrazom ljeti

kao što i sada ima oko nas mraza,
to je božanska drhtavica struja
koja te zazebe cijelim tvojim bićem.
Kako bi mogao tražiti boljeg dokaza
da postojim gore kao ledena vruja
i da ja sam zora hladna koja sviće.
2809 545