Zora sviće
šumovima
Još nosim na
ramenima mrak,
a već očekujem od
vjetra zvukove neba.
Tiho, tiho jedan
je cvrkut zaplovio šumom.
U isti čas vjetar
na leđima mlak
zazebe me. To već
sada mrvu hrane treba
pribaviti za one
koji hode već drumom.
Zoru ne donosi
svjetlo,
još nema one
zrake na zapadu,
ali nebo već je
sivkasto.
Modrina mu je
podrijetlo,
svježinu donosi i
zahladu.
Najjače šumi
krošnje tmasto.
Trajan spomen i
tragove slijedim,
u dragoj molitvi
Boga slavim,
još uvijek si
blizu, uzdaniče.
Nebo sve više i
više blijedi,
pripremam se, ali
samo se pravim
nekakvim buđenjem
koje izniče.
Ne da se ni
pticama, ni ovome danu
okrenuti
naprijed, ali je neumitno.
Ovo je trenutak
prevelike vjere.
Sigurno potvrđuju
da zora osvanu
negdje na istoku
i nije to upitno.
Sunce je sporo,
već neki mjere.
Ubojice i
kradljivci skidaju krinke,
prolazi njihova
fešta i pune se gradske ceste.
Počinje jedan
neradni dan.
Evo je, zraka
svjetlosne nebeske šminke!
Vrana se javlja,
traži niže podeste.
Kos je počeo
pjev, sav raštiman.
Već više tonove
čujem, i ljepše.
Ti brineš zbog
mene, a ja o tebi pitam.
Tjesoba ove davne
noći bijaše teška.
Ovi stihovi nju
ne vidješe,
niti onaj tko po
danima skita.
Sada već, stigla
je zora reska.
607 443
Nema komentara:
Objavi komentar