Jednogodišnji dah

Jednogodišnji dah

Razlika između života i ljudi najviše je u tome što Život je Bog.

Neprekidno zalazim u vrt bez cvijeća koji sav je od kamena,

a ponekad se spustim i do jezera da nađem nekoga traga tvog.

Rijetko prolaze kraj mene ljudi koji imaju života znamena.

Najviše vidim nekoga živog među svojim uspomenama na svete.

Kada susretnem biljku ili čovjeka, nisam nikada sasvim sigurna,

nikada ne znam što će od nekoga tek biti, hoće li dobiti posvete.

No, kada ja se saberem, nalazim lakše iskre života, ali tmurna.

Pate pa znam da žive, ali im ne treba od moga iskustva,

zbore kao razbojnik samo onu: „sjeti me se“.

Ne približavam se mnogima jer nečisto stiže iz njihovih usta

pa mi je slabo i gledam očima neke blese,

zboreći pri tom u sebi: idi, sotono, dosta mi te je, i previše.

Onda molim stari psalam, neka mi se Bog moj smiluje

jer sam pametna jako i čekam samo časak da prodišem

svetim životom u nama pa me tada blagi lahor miluje.

Prošla je tek opet nekakva godina dana od našega rastanka

koji nije bio ni rastanak, niti je bila godina, ali bilježim samo.

Znaš da volim dokumentirati osjećaje u koti i svaka stanka

važna je ako je obilježim. Bilješke slažem uvijek tamo

gdje pripadaju i rijetko me spopada nered, ali ipak ponekad

pomislim kako ih neću srediti dok ne sastavim cijelu slagalicu,

tamo gdje se susreću duše bez daha. Zaista sam graditelj opeka.

Pluća su mi puna pijeska, a vidi mi se i na prašnjavom licu.

Ma, to je isto kao i ono s godiinom i rastankom, obična bilješka

na nekom papiru koja nema veze sa stvarnošću.

Sigurno je da mi svaka nota i svaka uspomena izaziva malo smiješka.

Najviše se radujem susretu s podudarnošću. 1907 1628