Poplavljeni urod
Zar je tvoje tako teško polje
kao što je meni sada,
zar tvoj urod prvi jedini je?
Ljubavi, zar je kumirima bolje
nego nama dok nam nada
posijana tiho klije?
Pismo moje sad je šturo
pod srpanjskom omarom,
niti daška povjetarca.
Zatišje bi sad pred burom
donijelo mi svojim darom
čežnje onoga žmarca
kad se sjetim otvorenih vrata,
vrata raja određena
malo i za nas.
Tako tiho dočekat ću obrata
i bez riječi, nepovrijeđena,
udisati spas.
To će biti naše žetve,
naše žetve zajedničke
kojima smo dani bili.
Uvijek kad su suhe sjetve,
poplavljene besjedničke
sjemenke smo sadili.
1407 2042
Nema komentara:
Objavi komentar