Srce na hridi

Srce na hridi

I ima mi biti strankinjom u ovom gradu,

ima mi biti samom i “bogohulnom”

kad su kumiri načinili čitavu paradu

te ih nađoh ja u svijetu čulnom.

Iako se pomolih lijepo, sjećam se,

eto oholice odmah do mene da me nagradi.

Štoviše, još i sada ja osjećam to sve

te me proganja dok ja uporno Kristu kadim.

Ne može biti, nemoguće je da je isto

moliti Boga i griješiti, prokleti svijete.

Srce mi ostade. Srce tvoje me čisto

izvuklo je snažno od sudbe klete

jer da tebe nije, ne bih imala potvrdu ja;

da tebe nije i krštenja, pomasti slasne,

i svega čemu me majka moja je dovela;

sve si to ti, tvoje su riječi tako jasne

i nedvosmislene, one su naslijeđe koje poznajem

i ništa me od toga odijeliti neće.

Možeš ti biti sasvim slobodno izvana što doznajem,

ali mi tebe pokazuju ugasnule svijeće

i sve viče, i sve pršti od brige tvoje za mene

jer se srce uškopiti ne može nikakvim dekretom;

ne mogu, a da ti ne otpuhnem te grozne sjene

što ih nosiš već danima i ludiš…jednim pokretom

okrećem lice, samo da stavim ruž na sebe,

i ne pepelim se jer slavim i jer sam samotna.

Kao majka znam kada mi njedro ozebe,

kao posinak čujem zahtjeve, iskanja sramotna

i znam, Istino, suza Te guši i vapije odande

i druga kaplja k tebi preko mene Te zove…

znam i koja je koja, čija ima boju lavande

koja polako u baruštinu pada pa plove

paralelno, slanija je tvoja od one moje

jer se trag od nje otrti ne može!

Plači samo, drago je srce Bogu tvoje

što ostade na hridi ove hrvatske kože.

1208 2146