Sam s Kristom

Sam s Kristom

NIJE Oganj ovdje zato da nas dijeli, iako nas razdvaja na pročišćavanje poslije kojega dolazi zajedništvo svih ljudi. U končanici Krist želi pravednike, a to su oni vjerni i to tiho plamteći i neprimjetno uvijek vjerni Njegovi sljedbenici. No, u konačnici Krist želi sve ljude ovoga svijeta koje će učiniti pravednicima po vjeri njihovoj prije ili kasnije, zahvaljujući ognju pričišćenja što ga baci na zemlju. Oganj taj je pročišćavanje od nevjere, a da bi se ljudi pročistili od nevjere, moraju svatko sam za sebe porazgovarati s Kristom, svatko je sam od ljudi kada umire. Svatko sam mora doći pred Krista, a ne držeći za ruku nekoga tko će ga zaštititi od nevjere njegove: nitko ne može umjesto drugoga povjerovati, u zajedništvu. Stoga se vjeri ima približiti svatko i svačija savjest donosi mu sud pročišćenja, svatko svoju vlastitu savjest ima i slijedi koja se bitno razlikuje od bilo koje tuđe savjesti pa odvaja i razdvaja pojedinca od pojedinca.

Oganj je taj takav da se čovjek osjeti snažan u Kristu te vidi rijetko koga kraj sebe da jest isto tako snažan te ostaje sam, ali sam s Kristom i ne može prihvatiti kompromise s nevjerničkim okruženjem.

Da li to znači da svakog časa i svakog dana, svakog mjeseca i kroz cijelu godinu iz godine vjernici moraju samo paziti da se ne odijele od Krista (a nekima je to veliki posao, pun jadne ili kvalitetnije molitve i bijega od ljudi)? Ne, to je posao duhovnika, svećenika, klerika Katoličke Crkve. To nije isti posao nego u biti svojoj drugačiji, laički je posao običnih svakodnevnih ljudi i vjernika kojima Gospodin daje grešnike na dar. Zar obični ljudi da se čine svetijima nego što jesu i da paradiraju pred grešnijima od sebe ( a tko im garantira da su zaista neki drugi ljudi više grešni?) ili da prihvate ljude jer svaka osoba je Božji dar drugoj osobi. I kao što Krist dolazi tiho i diskretno kuca na vrata svakog čovjeka, tako i njegov vjernik prihvaća svakoga tko naiđe na njega i tiho i neprimjetno kuca na vrata grešnika,  pita ljude oko sebe samo jedno: jeste li upoznali moga Krista, moju Radosnu vijest? Tko se povlači od ljudi neka ide u samostan, a tko nije u samostanu neka tamo dolazi vode se napajati, vode života pa neka zatim ode kamo ga vodi savjest i kamo ga šalje Isus, u susret nevjernicima, a ne na sastančenje licemjernih zajednica vjernika. Treba izići u susret objedama i klevetama, kamenju koje se baca na Katoličku Crkvu u svakoj rupi i bunaru, pokraj svakog puteljka, na ulicama i po parkovima; u kafićima, na tulumima i seansama kojih ima više nego što bi se dalo naslutiti, a one sve su leglo praznovjerja.

To ne rade duhovnici, oni se ne miješaju toliko s nevjernicima, a ako se i pomiješaju s objeđivačima, njihova čast i odora imat će dovoljno autoriteta za naviještanje Krista. Ili će duhovnik poginuti.

Budući da duhovnici i svećenici ginu za sve ljude i odgovorni su višestruko za svoje stado, kakvog smisla ima laiku oponašati svećenićku čast i svetost i prijateljevati samo po salonima i pozivati doma samo plemenite uzvanike kojih ima toliko malo (ako ih je mnogo, to je već licemjerno okupljanje) dok po ulicama hodaju kao beskućnici u grijesima oni koji su zaista žedni Krista, a ne usuđuju se, takvi kakvi jesu, niti stati pred vjernike, otići u njihove Hramove, ili su prepriprosti da bi shvatili najjednostavniji vjeronauk.

Zar nije po načelima solidarnosti i supsidijarnosti dužnost svakog katolika predati se za uzvrat osobi koju mu dovodi Isus kao dar od neba? Ionako je vjernik sam u razgovoru s Kristom i ne miješa se previše u mnoštvima, zašto bi odbio onog jednog najsmjelijeg grešnika koji mu dolazi i to na takav način da ništa ne traži i ne moli nego objeđuje Katoličku Crkvu? Zar nije poriv vjernika obraniti, odnosno pokazati onome objeđivaču razlog nade koju gaji u uskrnuće?

Zar to nije taj katarzični Oganj usred kojega živimo, mi koji sebe zovemo vjernima? 1808  1152