Slabi prinosi

Slabi prinosi

Udaljenost nije ništa kad u oblaku se gubiš, uzašaće tvoje vidjeh;

tada nestade te pred očima mojim i, sjećaš se, slijedila sam ti tijek,

kretala bez daha za tobom jer nezamislivo je da obnevidjeh

za tebe. Nije važno, nije zaista sada potrebno mjeriti leta moga vijek,

ali me silna čežnja, dok sam još tu, gore, mori svojim izazovima,

i sunce što mi prodire potvrđuje u odrazu plamena od svijeće,

vatromet koji se razapinje i neki lopoč rascvjetani…i tim znakovima

nema kraja. Zašto stalno vidim tu bjelinu? Inače sam dobre sreće,

zašto čeznem kao neka oholica kad ja dobro znam ti svu širinu?

Sve ja dobro znam, čežnja moja sad je novo iskušenje

jer od oblaka i nebesa dalje nema, svemir samo vara mi dubinu.

Vrtovi su moji prizemljeni, oni moje su osviješćenje.

Ni na nebu, ni na zemlji nisam. Preskočiti stope moram kojih više nema.

Križ ja tražim da se, kao i ti, odgurnem od njega u nebesa više…

po nevidljivome kako da te slijedim? Sad je moja sva ta silna oprema,

bez ijedne stvari, koju nosim za sve kiše koje tiše brišu moje tajne niše.

Ni za koga udata ja nisam, ja sam samo loša zavjetnica, puna čežnje

koja sada jako dobro mi izgleda, kao sladak okus grijeha stroga.

Zato neću, neću ništa i, da znaš, nikakve ja ne pakiram svežnje

za putovanja duga i kratka. Sinovstvom ja služim našeg Boga.

Loše činim, molim posvećenje. Od dobra žita ja pokvarim okolinu.

Kakav bio plod mi dobar, ja prinesem samo kaplju octa kiseloga.

Ali krećem, kako bi to bilo da ne častim se u Tijelu i u vinu?

Skromno; i da još je poniznosti više, ne bih dala cvijeća uveloga.

To je stoga što ne pazim, što za oprez razloga ne vidim na obzoru,

u tom sjaju mekanoga rijetka zraka, ustrijelit će me.

Proći će kroz mene ovo svjetlo sjajno riječi mukle, dobit ću i odoru

pod kojom će mojih letova obrisi osvijetliti me.

3008 1954