Dostojanstvo

Dostojanstvo

Zrno ljulja još se nije pravo niti rascvalo,

krije se iza one kod kamenja žuto-bijele ruže,

ispod njenih izdanaka u zemlju je meko propalo.

Moj ga pastir mirno sluša i nikad ga ne struže.

Već ovako malo, ono glasno rogobori, viče ponekada

dok vjetrovi oko njega fijuču. Presijava se ispod lata

pa je isto kao okoliš, pa izgleda kao da tu i pripada.

Prepoznaje se zato jer oko njega uvijek ima blata.

Ne zna pastir tko je taj što govori iz onog smjera;

isprano i obijeljeno, pocrnjelo od vatre kamenje

uzdiže te rijetke cvjetke usred malenoga omjera

i ponosno se krasi u mom vrtu plodonosno znamenje.

Nije isti, nije ista roda nego taj će lat se pokazati

kao blatnjava nakupina koja jedno je s to malo zemlje. 

Zemlja moga vrta od pastira je koji će je zamazati

da mu plodnije sve bude naokolo, da se bilje još prijemlje,

da se mnogo ljulja i žitarica još razmnoži. Neka bude tako.

Bolje je da sve je uprabljeno u mom vrtu i da dugo živi,

da se bolje vidi kako raste ruža pravo, a bilje naopako;

da se vidi zašto cvijetovi su neki ravni, ali mnogi krivi.

Neki se povijaju duboko i nisko, skroz do tla krševita,

ali latovi im uporno blistaju od upijenih kišnih kapi.

Neki ukoso se kreću, njihova je latica muljevita

od silne vode, crvenkaste boje krvi, što iz zemlje vapi.

Ne znam niti ja odakle svi ti fijuci se prelamaju,

mnogo različita cvijeća već je nestalo odavno.

Samo kamenjem ja šećem napojena kroz domaju

dok moj pastir sve zalijeva, vode  pruža nezaustavno.

2208 2137