Zabrana ljubavi i zajedništva s drugima

 Uzalud sve sile grozne, makar bile i u nekom neobičnom uvjerenju da su one od Boga. Izrael se borio protiv snažnoga neprijatelja u čvrstoj svojoj vjeri u svojega jedinoga kralja, Gospodina nad vojskama. No, isti taj Gospodin, vođa svojega naroda, predodredio je skromnoga pastira Davida za kralja zemaljskoga istome tom narodu. David je, znamo, svojom vjerom jedini doskočio naizgled vrlo jakom i nepobjedivom neprijatelju.

Također je naš Bog Isus bio onaj koji je vjerom svojom neograničenom u Oca na nebesima pokazao Izraelu kako se vjeruje. Farizeji su bili najugledniji i najjači vođe i savjetnici Izraela. Ono što su oni preporučivali narodu strogo se je poštivalo, a oni su preporučivali slušanje zapovijedi Gospodnjih. Zapovijed je Gospodnja bila oduvijek da se čovjek mora svojim trudom izboriti za milost Božju, ali da se jedan dan u tjednu obavezno posveti molitvi jer molitva je zaista ono što donosi milosrđe i sreću čovjeku vjerniku te je tako nastala i zapovijed po kojoj se ništa toga dana ne smije raditi, ne zato da se ljenčari nego zato da se Boga jedinoga moli i slavi.

Farizeji su od Deset Božjih zapovijedi načinili mali milion novih zapovijedi i propisa te je tako nastao i zakon veliki kojega su nastojali svi u tančine provoditi pa ništa drugo nisu vjernici dostigli ni učiniti jer su neprekidno bili usredotočeni na slovo i riječ zakona Izraelskoga. Do poštivanja zakona dolazilo se sitničavim, ali slijepim i nerazumnim ispitivanjem onoga što jest po zakonu i onoga što nije, a to više nije bio smisao onaj koji se nalazi u Deset zapovijedi Božjih.

Jedan dan se odmaraj da slaviš Boga jer ti je uzaludan svaki trud pred Gospodinom ako Mu ne vjeruješ. To je smisao zapovijedi.

Taj jedan dan odmora Izraelci nisu ništa radili, a onaj tko je slavio Gospodina, slavio ga je u opuštanju i zaboravu svih mukotrpnih obaveza u sedmici jer moliti Boga može se jedino kada Mu se čovjek prepusti. Mnogi Izraelac je vjerovao onome što su Farizeji tumačili, ali mnogi također zaboravio je pri tom ono najvažnije: Boga moliti i slaviti Mu veličinu i dobrotu. Nije niti neobično što se je mislilo da ni liječnici ne smiju raditi na kraju sedmice jer liječnici su bili svećenici uglavnom i držali su da je njihovo liječenje također mukotrpan rad od kojega se moraju onoga jednoga svetog dana odmarati pa se događalo da čak i umiru ljudi samo zato jer je liječnicima neradni dan. Danas je to uobičajena pojava u svijetu, čovjek gleda kako netko kraj njega umire i ne sjeti se uopće da bi možda mogao pomoći, zaboravili smo kao što su ljudi to uvijek zaboravljali.

Upravo taj zaborav na onoga koji treba našu pomoć Gospodin je htio spriječiti i naučiti čovjeka da gleda na ljude oko sebe, a ne na lažne bogove i njihove prazne zakone. Zbog toga je običaj vjerski da se Boga slavi u zajedništvu i da se u tom slavlju obilaze bolesnici, obitelj i potrebiti, to je smisao zapovijedi koja zabranjuje samo rad, rad i rad jednom na kraju sedmice.

Kada je Isus izliječio bolesnika, vjernici u narodu su prestrašeno gledali u Njega i Frizeje, a Farizeji su tada optužili Isusa, Boga svojega da ne poštuje svoje vlastite zakone, ne znajući da su oni pogrešno protumačili zakone i zapovijed odmaranja te ju u svojoj ljudskoj nevjeri potpuno izobličili. Toliko su bili slijepi mnogi vjernici Izraelovi da su odlučili pogubiti prije ili kasnije svoga Boga.

Samo u radu ne može biti nikakav spas. Rad prekomjerni nas navodi da se zaboravljamo odmarati. Mnogi ljudi se ne znaju odmarati, a još više nas ne zna smisao blagdana kada se slavi Boga u zajedničkom okupljanju. Čovjek može živjeti usamljeno, ali ne može niti u društvu živjeti ako ne gleda na čovjeka do sebe, posebno onda kada je taj čovjek pokraj nas u nekoj nevolji. Mi danas ne znamo niti pomoći jedni drugima pa pripovijedamo kako su nam došla strašna vremena. Nisu. Tako je bilo od kada je Bog stvorio Adama i Evu. Oni moraju biti jedno da bi se vratili u raj, moraju se učiti zajedništvu, a to se postiže samo preko zajedništva s Bogom. Ako čovjek nije u zajedništvu s Bogom u kojemu se čovjek i Bog prepoznaju i upoznaju, ne može nikada i nikako naučiti ljubiti drugoga čovjeka.

2014-01-22 06:34