Govor ljubavi

Kad se sjetim svoje ljubavi za neke ljude, djecu, neku moju braću i sestre,

ne znam je osjetiti onako klasično, s potrebom za čestom tjelesnom blizinom

i sa onim čeznutljivim osjećajem na koži ili u prsima gdje stoje krijeste

od skupa jednoga svih živaca u tijelu koji se uznemire velikom brzinom.

Kada se gledam s osobama s kojima imam nešto emotivno i fizički,

Duha tražim jer ovim običnim očima ne vjerujem, one vole zavarati

i odvraćaju misli s onih stvari koje su važnije puno, a i psihički

proživljavam svaku sitnicu pa si pristojnu udaljenost moram stvarati.

To mi daje promišljaja, lako se je usredotočiti samo na govor;

riječ je važna, najvažnija onda kada je izgovaramo nekome.

U riječima se ljudi sami pogube, a neki dobivaju mirisni lovor

od iskrenosti i sposobnosti zboriti o sebi; tome govoru lijepome

odolijevaju samo oni koji uporno u formu gledaju dok i vrapci,

psi, planine i ostali ljudi snažno dožive ono što je rečeno.

Nije riječ posljedica životnih okolnosti nego uzrok kada žmarci

prolaze u strujanjima negdje blizu i daleko. Time stječemo

svu onu ljubav kojoj pjevaju i koju žele ljudi zagrabiti.

Najgore je tada tjelesni dodir tražiti, to je zamka komunikacije.

Najgore je bježati od svojih misli i predmete rabiti.

To je put u neznanje, otuđenje i proslava alijenacije,

običan panični bijeg od zdravoga razuma.

Uvijek moram znati zašto s nekim razgovaram,

riječi nisu nikada samo službenice uma

nego jesu stvaralačke, s njima oklope si param

od ovoga svijeta. Kad se sjetim svoje ljubavi za neku braću,

Krista nalazim pa u molitvi i riječima čujem samo udvaranje.

I ja udvaram svima njima, ja u tome općenju dobivam plaću

od koje i postojim. To je Duh, to je istinsko razgovaranje.

2014-01-10 06:19