Voljela bih saznati, Isuse, što oni liječnici koji čine eutanaziju znaju o umiranju i unutarnjim događanjima s osobom koja je na samrti ili je netom preminula. Kako ljudi znaju da je smrtni čas bezbolan? Zar misle da su sedativi svemogući, zar samo zato što pacijent spava i ne stenje misle da su smirili sve boli i patnje? Ta, ljudi ne vide ni najobičniju psihozu i duševna stanja, ne vidi se izvana kako je to bolno, a naročito ne znaju što se događa sa čovjekovom duhovnošću i duhom onoga koji pati i umire.
Budući da je održavanje na životu jako skupo, da li ta eutanazija obavezno mora biti izvršena ili roditelji bolesnog djeteta ipak imaju neko pravo odlučiti se za život i moliti sa svojim djetetom Boga?
Znam, Gospodine, da takvo ubijanje postoji oduvijek, znam da ljudi ne mogu gledati jadne i iznemogle bolesnike. No, s gledišta bolesnika, život je možda u onim događanjima oko njih koje zdravi ljudi ne vide. Naročito je duhovni život prebogat pa stoga i kvalitetniji od života nekog ubojice iz milosrđa.
Nema komentara:
Objavi komentar