Neprekidno mislimo kako smo dobri ili manje dobri, loši ili manje loši. Svjesni smo svojih pogrešaka i znamo svoje grijehe, ali ih ne priznajemo uvijek niti sebi samima, niti iz licemjerja. Malo po malo, događa se čovjeku da se navikne na to da je zločinac, naročito kada ne iskopa neki manje svjestan grijeh.
Podvikne čovjek na dijete, posvadi se sa slabijim od sebe. Ne miri se nikako s tim da mora oprostiti bilo što onome za koga misli da je po nečemu jači od njega. Izmiri se s bratom da te ne odvuče na sud, govori nam Gospodin. Kako oprostiti ako ne vidiš da si učinio zlo i kada ti nije frka da ćeš na sud i da će te netko pravedno osuditi? Kako se izmiriti s nekim tko te optužuje? Zar nije prvi poriv da se obraniš? Čak i da se žališ? Kako oprostiti onome koji ti je nabrojao neke optužbe o kojima ti pojma nemaš? Kako oprostiti nekome tko te nije niti optužio, a čini ti zlo i nepravdu? Zar ne treba nepravdu obijelodaniti? Popraviti što se može? Zar ne bi mislili ljudi da si ipak kriv ako se ne braniš i ako šutiš na nepravdu? Da, ljudi to tako misle i ne uče od tebe ništa jer šutiš. 14.03.2014. 22:13
Nema komentara:
Objavi komentar