Moja najdraža i prastara prva ljubav postala je druga po redu najtraženija misica na svijetu. Osjećam se neobično i malo kao da sam i sam postao netko puno drugačiji. Nikada nisam vidio i gledao moju nesuđenu s te točke gledišta s koje ju vidim sada, očima gotovo čitavoga svijeta; uvijek sam mislio da imam više i bolje kvalitete od nje, ne znam zašto. Konačno, zar nisam ja muško, a ona je samo jedna zgodna i jako dobroćudna djevojka. Moja susjedica. Koliko sam samo donio joj ljubičica i potočnica, koliko sam je moljakao, zavaravao, čak i prijetio ponekad. Postala je moja svojina samo zato što sam bio zaljubljen u nju od malih nogu. Ja je zaista poznajem, ali ne pitaju me, nisu mene još otkrili kao nju. Ne znaju oni njezine neurednosti i slabosti, njezin svakodnevni zamusani život, njezine tajne sličice i pisamca koja je ostavljala po svuda u stanu.
Da sam znao, da sam barem samo jedamput barem naslutio, da mi je barem i ta mogućnost pala na pamet, ne bih nikada bio grub prema njoj, pazio bih puno više da je ne povrijedim i ne bih je sigurno onako ogovarao pred znancima i prijateljima. Možda bih danas bio njezin slavni pratilac, jedini koji ju zaista može nazvati svojom, svojim drugim egom.
Sada mi jedino preostaje pričekati da joj ta slava prođe i da ostari, iako ju sve njezine crte lica i bore i zarezi čine još privlačnijom. No, ne može biti misica kada ostari. Koliko god bila privlačna, ona je samo poželjna, a ja sam taj koji je čeka. 08.03.2014. 14:31
Nema komentara:
Objavi komentar