Dođe u iskušenje da okrivi društvo za neke lake grijehe koji su odmah izmilili u njemu, polako, ali sigurno. Opet postade zadovoljan što je na vrijeme uvidio opasnost. Dosta je trenirao odolijevanje iskušenjima, želio je biti barem još kratko bez njih, želio je onaj jedan dan odmora u Gospodinu. Svijeća se rasplamsala, svijeća mu je bila medij ponajbolji sa svetima i anđelima, s Kristom u najizravnijem smislu. Imao je ljubav svoga života, nije pomišljao puno o svojem anđelu, izravno je govorio Isusu od kada je vidio Uskrsnuće prije dvadesetak godina. Nije mu bilo sasvim jasno kako to narod pjeva da hrabro traži Kristovu bol i patnju Majke Boga. Ne bi rekao da je to istinski i iskreno, previše se onaj osjeća jak i utrnuo, hladan i teži k osjećajnostima koji ište bol i patnju. On nije stigao do tih težnji jer je dobivao bol i patnju u svojoj čežnji za Isusom uskrslim, a ne u čežnji za patnjom Boga na križu. Želja za patnjom na križu bila bi prikrivena želja za uskrsnućem koju se ne usuđuje molitelj priznati sebi nego se te želje straši, a straši se da nije dostojan uskrsnuti jer ne vjeruje, jer je malovjeran. Čovjek nije siguran da razumije Isusa. Čovjek nije siguran u sebe i u svoju vlastitu riječ jer je nije promotrio i nije promotrio sebe općenito. Nesigurnost u sebe čovjek ima u društvu i to veliku. Društvo nužno tjera čovjeka u taj stav jer štuje lažne bogove, temelji se u konačnici na zavaravanju i normalno onda da čovjek koji se drži kršćaninom nema pojam i ideju uopće o promatranju sebe samoga kako bi se spoznao bolje u Gospodinu jer to je jedini izlaz u moliteljski život i ulaz u molitveni život.
Kako proniknuti u Pashalno otajstvo? Postepeno i polako, korak po korak, ali često pokušavati, pokušavati onda kada počinje, u Korizmi, prije Puta križa Kristovog i za vrijeme toga obreda i obreda Euharistije, a tada i nakon tih obreda. Pomoći si religioznim kalendarom koji je molitelju važniji od bilo kojega drugog kalendara. Taj kalendar počinje velikom najavom obreda otajstva koji će trajati četrdeset dana. Početi u roku od četiri sekunde odlučivati kada će u toku dana molitelj naći četiri minute za razmatrranje obreda nakon što se je povukao iz društva. U te četiri minute mora pronaći četiri sata i zabilježiti kojega dana će tih četiri sata promatrati , nakon obreda krštenja Gospodinovog, otajstvo naviještanja Isusova, otajstvo progona Njegovoga iz društva te osudu, muku, smrt, usklrsnuće, uzašaće, poslanje Duha Svetoga i Njegovo prisustvo u molitelju u ta četiri sata. Izgleda puno, a treba znati da se ta četiri sata pretvaraju u četiri dana koji se pak pretvaraju u četrdeset dana, a ovi se pak pretvaraju u četrdeset godina i to još uvijek nije onih četiristo godina zarobljeništva naroda Božjega od Abrahama do Mojsija.
U Pashi tada spas dolazi brzo i iznenada. Čovjek ne može vidjeti svoje uskrsnuće, može se samo prisjetiti da je bio poganin. Da je bio malovjeran. Da je bio u vlasti grijeha. Da se nalazi u društvu svetih. To čovjek sve prepoznaje i vidi, ali put je uglavnom do toga dug i to je pasha molitelja, a ne iskanje muke Kristove. Krist je Bogočovjek, On je Bog i samo jedan. Ne može molitelj bez pretjerane strasti tražiti patnju Kristovu, može tražiti samo Isusov poziv da Ga slijedi, a to ne znači da će postati Bog. Mora samo slijediti ona djela Isusova o kojima postoje izvještaji i sve Isusove riječi. To je prekrasno, primamljivo, romantično i uzbudljivo u molitelju, to je korak iz društva u vlastitu duhovnost. 07.03.2014. 15:39
Nema komentara:
Objavi komentar