Kamenjar

Na kamenu moga krštenja

proplakala suza

pa te molim, pozdrav mi pošalji.

Naokolo neka leti sve do zrenja

gdje se nalazi mi ona ruža

žutobijela i svi moji pokušaji

da ozdravim.

Sižu dani moga rođendana,

još nit’ nisam posijedila,

i samo se pravim

prema danu njena imendana

jer da nisam ju povrijedila.

Noći one padale su zvijezde

preko krova mojega hotela,

i posljednji susret.

Proročanstvo ove silne najezde

emocija koje nije omela

ni riječ, ni pokret.

Nema mira za sve starce,

one koji dugo već su takvi, odavno.

Stiže meni Josipovo 2014-te,

sad je kasno za te žmarce,

predajem ih, tvoje šalji slavno

i bezbrižno mi u devetnaeste.

Čestitarim, tinj se uvis propinje,

skromna duša zaborava nema;

pokrsti me, a bez uspomena

koje zorno sad odapinjem,

a prekrižiti ruke spremam;

ipak, bijah progonjena

od nemila do nedraga,

pratio me duha zov.

Zaručnik me izbavi od pokolja,

iznjedri me preko praga,

sam samcat kao Jakov.

Neka čuje let sokola.

Poslije sam ja tražila

barem samo jedan lat,

ali njega nije bilo.

Nisam se izrazila

kad pojavio se svat,

oko tvoje nad mene se svilo.

Baština sam postala,

potpuno nesvjesna konteksta,

uščuvano dijete svoji roditelja.

Malo prije preko svih portala

ispijala sam medni ekstrakt

prvoga nam voditelja.

Tri dana sam ga gubila iz vida

dok je kapalo na tle

iz mog srca kamenoga.

Negdje u dubini prisjetih se rida,

skrenula sam pogled i gle,

nikla ruža vrta moga.

Tamo, duboko u nutrini,

skrivaju se naši korijeni,

natopljeni svetom Krvlju

koja probila se na prutini.

Ona dušu svu promijeni

čim okusim Kruha mrvlju.

Nisam to zaslužila,

a ići mi je svojim putem.

Ti samo ljubiš i daješ,

a nisam te zadužila.

Ti ne slijediš moje rute,

a grijeha mi ne prepoznaješ.

To su zaljubljena vrata

u bistre izvorske vode,

tu sam se prisvijestila.

Tu sam sasvim kao udata

i znam obasipati porode,

isto kako mi je mati bila.

Tijelo sluša glasa svoga razuma,

ono ide na počinak u ponornice

da nikada više ne otpadne

iz te vode ispod mala huma

kojeg se ne vidi s pozornice.

To je ono što mi Krasa dadne.

Raste moje kras-kamenje

pa se samo od sebe poslaže,

krasan mi je nastao mozaični motiv.

Služim valjda kao kremenje

jer potpaljujem i podlažem

drvo svoje da bi bio slici neukrotiv.

Devetnaest žutih latica prikazuje,

obrubljenih bijelim vijenčićima

kao da sam apsolvirala početke.

Starozavjetna je molitva obrazuje,

prosipa se po studenčićima

u kojima nalazim pretke.

A ti, kamo ideš poslije ovih pozdrava za uspomenu,

da li smo na istom autoputu?

Da li vežeš sebi pojas od sigurnosti?

Da li nosiš onu halju s plaštem ili odlažeš je, iznošenu?

Da li blažiš travu ljutu

ili dodaješ joj još od svoje nevinosti?

Kako s pozornice sve drugačije izgleda,

pomalja se društvo i moja psihoza.

Ona sad je još u radu.

Ona tebe i sve tvoje nikad nikom’ ne da,

ne onako kako zahtijeva mioza

nego samo nudim našu nadu.

Poslušna i skromna, čista

u mom srcu duša

jedna samo ostala je okamenjena.

Kao posljednja pločica je ista;

kotlinska potleuša.

Ona srž je nezamjenjena.

09.03.2014. 02:25