Nisam u stanju napisati priču; svašta piskaram, ali zaista maštovitu priču ne mogu smisliti.
Neprekidno mi pada na pamet kako moram nešto izmišljati ili prepričavati neki doživljaj. Jednostavno ne volim duge pričarije. Radije pripovijedam u stihovima pa nije uopće pjesnički, a to možda znači da možda moram pokušati napisati pripovijetku.
Da li priča mora biti istinita, a maštovita?
Mora li imati neko drugo značenje ili strašno dirljivu poruku?
Evo nešto staro: pripovijedači su rođeni, Bogom dani. Znam ih po tome što ih prepoznajem po stilu pisanja. Uopće mi nije bitno što su željeli reći jer uvijek pogode srž nečega, bilo da pripovijedaju o prirodi ili možda i pišu znanstvenu izmišljotinu. Morate im samo zadati temu...to je ono što me zaista priječi u daljnjim pokušajima, nemam nikada temu.
Jedina mi je tema moj život i iskustvo, a to mi stane u nekoliko izrijeka i to nije nikakva priča nego možda čak i obično nestilsko ogovaranje. Da ne bi bilo ogovaranja, izmišljenog ili stvarnog, priča mora biti nešto realno, ali ipak s malo mašte.
Sjećam se da je bilo gutanja knjiga u mojem djetinjstvu. Ne znam što je potrebno naučiti da bi nastala priča za objavu. Iskreno, ne mogu niti pročitati previše, samo ako me stilom netko privuče.
A stila ili imaš, ili ga još nisi uobličio.
Spisatelj sa stilom se ne može prekopirati, samo ga možemo citirati, ponavljati njegove izrijeke i nikada ga ne pročitati dovoljno često. Koliko god čitamo, ne možemo naučiti kako se stvara i rađa osobni stil, prepoznatljiv i privlačan.
Srž je u stilu pisanja.
15.03.2014. 00:38
Nema komentara:
Objavi komentar