Da bi molitelj spoznao da je duhovno usredotočen, potreban je što čišći i što iskreniji molitveni život.
Ako molitelj često čini umne i tjelesne napore u životu koji je popraćen vjernošću i odanošću, dolazi nužno u religiozne prostore, a to se po vanjštini ne vidi. Nema puta osim iskrenosti i predanosti nekoj osobi.
Molitelj s unutrašnjim životom i egoist su različiti. Molitelj postaje podložen svima, što je više molitelj Boga.
Kada je molitelj naizgled sam i izoliran, nužno nalazi svoju vezanost za sebe, ali i onu drugu osobu koja je vječno prisutna u ljudima. Ako je više samopromatrački raspoložen, molitelj vjeruje sebi i ima samopouzdanje koje mu može dati samo svjestan život u Bogu.
Osim te druge osobe, molitelj nalazi vezu sa širom živom i neživom okolinom te s raznim procesima u prirodi i u duhu u kojemu pronalazi isto tako moliteljsko društvo. Tu je izvana nalik shizofreničaru koji doživljava umišljaje, ali umišljaji su posljedica egoizma, manjeg ili većega; molitelju, koji je odan Gospodinu, nije njegova vlastita osoba na prvom mjestu.
Također, ako je netko jako društvena osoba, normalno je da upija mnoge konvencije kao da su njegove vlastite misli i tada susret s Duhom Svetim postaje razlog za strah od gubitka razuma i nepostojanja, ali to nije konkretan strah od tjelesne smrti koji, pak, se odražava u jednom trenutku reakcijom užasa, a to nije taj strah od gubitka sebe i svoje osobnosti.
Umišljaji zauzimaju sve manji prostor, što je molitelj predaniji Bogu,a u isto vrijeme razvija se sposobnost osluškivanja duhovnih poruka drugih molitelja, odnosno sposobnost gledanja raznih viđenja koja ne mogu nastati u ljudskom umu ili nastaju izuzetno rijetko u najvećim dubinama ljudske podsvijesti. To mogu jako dobro primijetiti psiholozi i sociolozi, ali samo pod uvjetom da nisu previše egoistični i da imaju vjeru, religiozni su i barem povremeno žive moliteljski.
Velika je razlika između molitelja i onoga koji to nije, a naročito se vidi kod psihički oboljelih osoba. Svaki čovjek ima svoju psihozu, a svaka jača psihoza je vidno drugačija od osobe do osobe.
Važno je ulaziti u molitveni život, koji je duhovnost i razvoj duha, istovremeno s općenitim razvojem.
Gospodin neće pustiti niti jednu osobu u smrt i prekid zemaljskoga života prije nego što mu se objavi, odnosno odgovori mu na najneznatniji uzdah ili vapaj, bilo u kojem trenutku života.
Normalno je da osoba koja od malena nema molitvenoga života, a već je zašla u kasne godine, ima teže duševne probleme. Može se često dogoditi da osoba umre netom po prvoj jasnijoj objavi i Božjem očitovanju, ali to nije tako čest slučaj.
Gospodin se najviše nalazi u osobama koje su mučene od malih nogu, ali one nemaju socijalnih uračunjivih veza i ne žive dugo ili ostaju osamljene i prikrivene.
15.03.2014. 09:45
Nema komentara:
Objavi komentar