Hrabre želje

Svjetla moje ulice, svjetla moga grada

na večernjem pohodu prema siromasima

sjećaju me onih dana prije stalnog rada

kad sam putovala sa svojim pajdašima.

Nema od tada nekakvoga razdoblja,

nema mojih bolesničkih dana.

Kao da sam na sredini predsoblja,

sasvim sama, Bogom izazvana.

Sada kad sam skinula sa sebe teret,

tek sad vidim što je stvarno zdravlje.

Lagan mi je sada svaki slobodan moj let,

kao da nit’ ne znam gdje su ralje lavlje.

Nema ničega na mojim kapcima,

moja tiha duša ne zna reći stiha prava.

Samo u sebi ja ponavljam u škrapcima

jednu riječ: ja sam zdrava, zdrava.

Hvalim Boga i sve svoje Svetinje,

ovaj narod, ove grube ljude,

tihe žene, vrapce, more sinje

i sve one moje hrabre želje lude.

Kao dijete koje nema obaveza,

kao ropkinja pred robovlasnicima,

slušam kako traže mene ona veza

kojime bi naškodili svojim napasnicima.

Za badava dijelim sve recepte, dajem vode,

ne razumijem kako ne vide si lijeka;

zašto im je problem, zašto slijede mode,

zašto misle da su lijepe želje prepreka.

Oni misle, razni bogataši, da su mali bogovi

i da moć se može raspodijeliti;

da su mudrost pokvareni mnogi kodovi,

da se može nevin opredijeliti.

Da je dijete samo malena maskota

i da ne zna što je, gdje je duša;

da je nada obilježje idiota,

da se grijesi peru ispod tuša.

Slobodna sam, Bog mi veli,

slobodna od robovanja;

podvrgnuti grijeh bih cijeli

stazom moga putovanja.

22.03.2014. 15:52