Na ovoj zemlji ima Boga, u ljudima i među nama, pokraj nas i s nama, okolo nas, u prirodi i svemiru. Najlakše se je usredotočiti na Boga našega, Isusa zbog kojega smo kršćani, u slavlju sakramenata gdje je čitav pridošli narod usredotočen na Boga s kojim se dobro poznaje, na Boga u svećenicima, Svetom pismu, Tijelu Kristovom, riječima i molitvama i zazivima i na Boga koji je s njima, u narodu.
Lako se je usredotočiti na Boga i s ljubljenom osobom, mužem, ženom, majkom i ocem, i s djetetom svojim, braćom i sestrama po krvi.
Lako se je usredotočiti na Boga i u samotnosti i u molitvi jer Ga nalazimo i u sebi.
Molitelj u samoći ne stvara neke posebne vizije Gospodina iako gleda i vidi sličice i svete predmete, čita iz Biblije, ima predodđbu križa ili slično. Opasnost je velika klanjati se nekoj svetoj osobi, nekome tko je jako karizmatičan ili klanjati se svecima dok čitamo njihove životopise. Najteže je čovjeku suočiti se s Gospodinom u sebi, a da pri tome ne misli da je on, kao čovjek, posebno moćan.
Ljudi su vjerovali, a vjeruju i dan danas u proroke i karizmatične ljude i svećenike. Kada dođete liječniku Božijem, očekujete da će on pokazati svoju moć i utjecati i djelovati na vas da ozdravite ili da riješi neki problem, stvarate osobu kojoj se klanjate. Mnogi ljudi su obdareni sposobnostima izliječenja, ali ne uspijevaju za stalno izliječiti ljude zbog toga što potrebiti koji im dolaze nemaju vjere u Boga nego u ruke iscjelitelja i liječnika. I sami iscjelitelji nisu često svjesni da nisu bogovi nego da mogu svojim naporima i uz pomoć svojega dara sve ozdraviti, a vjeru bolesnika uopće ne traže, traže samo povjerenje u sebe.
Usamljeni molitelj također može skrenuti s puta istinske vjere ako se prečesto usamljuje i nalazi utjehu u tome i Boga u sebi.
Svijest molitelja koji liječi ili koji traži izliječenje mora biti ponizna i ništavna te moliti Gospodina, a u isto vrijeme učiniti sve što može i sam za svoje izliječenje. Tako Bog djeluje, traži vjeru koje nema bez poniznosti pred Njim i pred ničim i nikome drugome. Molitelj uvijek mora biti svjestan da sve u životu ovisi o volji Boga, Gospodina i tada se otvara za Božje djelovanje u njemu i drugima. Na taj način se ljudi međusobno ozdravljaju.
Liječnici koji vjeruju u uslišanja Kristova jesu skromni, ali požrtvovni ljudi u svojem pozivu i darovima koje imaju. Molitelji koji traže lijeka također moraju zatražiti izliječenja, ali ne ponižavati se pred liječnikom nego slijediti njegove upute i podložiti se volji Boga. Tada je izliječenje zajamčeno, odnosno uslišanje Kristovo.
Ljudi znaju biti razočarani nekim liječnikom i traže druge liječnike vrlo često, a onda i pokušaju smisliti darove i nagrade za liječnike kako bi dobili ili kupili izliječenje ili rješenje nekog problema. Često mnogi čitavoga života obilaze po svijetu razne karizmatične ili poznate ljude, liječnike, iscjelitelje i slično, a samo jedno je potrebno, zatražiti, učiniti što je dogovoreno i prepustiti se milosrdnoj volji Boga.
U tom nastojanju čovjeka da se izliječi i da nađe iscjelitelja i lijek, čovjek koji je svjestan Boga misli kako će ga Gospodin izliječiti, ali ga ništa ne moli nego svoje molbe pa čak i molitve upućuje iscjelitelju. Takav zaborav na Boga koji je prisutan neće za dugo pomoći nikome.
Također, kada smo se pomolili Bogu zdušno za izliječenje, moramo uložiti sve svoje napore i zdrav razum kako bismo do izliječenja zaista i došli. Nije dobro samo moliti i sjediti kod kuće pa ne poslušati niti najneznatnije upute liječnika jer mislimo da Bog nekako radi na uslišanju pa ne moramo drugo nego Ga moliti.
Kada molimo izliječenje ponizno i potrudimo se oko izliječenja, Gospodin uslišava sigurno i uz obilje sreće i darova svojih. Možda i najvjerojatnije izliječenje neće izgledati onako kako je molitelj mislio kada je molio, ali će molitelj brzo prepoznati Božije uslišanje i Božju volju. Tada treba Bogu zahvaliti, što god mu Bog dao, treba molitelj izreći hvalu Gospodinu. 24.03.2014. 00:42
Nema komentara:
Objavi komentar